Hrvatska država prihvaća i potpisuje brojne konvencije i deklaracije o socijalnim i ljudskim pravima, a istodobno se u svakodnevnom životu ta prava izigravaju na štetu pojedinaca ili određenih ranjivih skupina, pa i šire društvene zajednice. Oni koji krše ta prava uvijek nađu neka opravdanja. Sve to stvara pravni sustav kojim mnogi nisu zadovoljni, posebno zbog činjenice da često izostaje moralna ili politička odgovornost, pa i kaznena. Građani to doživljavaju kao izigravanje socijalne pravde, a sukobe interesa i korupciju kao dopuštena ponašanja. Zato valja pojasniti te pojmove.
Sukob interesa jest otkrivanje korupcije i nemorala u političara i državnih dužnosnika, što bi trebalo biti otežavajuća okolnost svakoga od njih. Nažalost, nakon otkrivanja osumnjičeni sve negiraju ili prebacuju odgovornost na druge ili se brane frazom »neka djeluje pravna država«. Neki čak prihvaćaju uloge »korisnih ili smušenih budala«. Drugi čak ne znaju ni koliko imovine posjeduju. Svrha svih takvih ponašanja jest odgađanje, odnosno kupovanje vremena dok se sve ne zamagli i zaboravi te nastupi šutnja u medijima. Posljedično, postupno izostaje i moralna osuda javnosti, kojoj se ponudi neka nova afera kako bi se građanstvo ponovno zabavljalo i opredjeljivalo za ili protiv. Tako se smanjivanjem ovlaštenja u postupcima sukoba interesa sve više otvaraju vrata korupciji.
Policija i tijela gonjenja (državna odvjetništva) također pridonose takvomu stanju jer svojim propustima omogućavaju nastupanja zastara. Zastare gonjenja i kažnjavanja postaju spasonosni izlaz za lopove, koji se u evidencijama i dalje formalno vode kao nedužni i neosuđivani, što mogu s ponosom navoditi u svojim životopisima. Usporedbe radi, u državama zapadne demokracije u evidencijama o menadžerima koji napuste neku tvrtku u dobru stanju zapisuju se i okolnosti kada su eventualne teškoće nastupile u roku od godinu dana nakon njihova odlaska. Dakle ne dopušta se da netko prikrije svoju nesposobnost ili kriminal ranijim napuštanjem »broda kojemu je pripremao potonuće«. Hrvatska je daleko od takvoga ponašanja.
Kada budu izabrani (bolje je reći oktroirani – poklonjeni) u neku državnu tvrtku ili javnu ustanovu, naši se menadžeri ne potrude ni formalno utvrđivati zatečena stanja pa nakon toga i eventualnu odgovornost za štete. Oni s lakoćom prebacuju odgovornost na prethodnike ili se opravdavaju novim tobože objektivnim okolnostima (gospodarska kriza, pandemija, rat).
Neučinkovitost sudstava svojom sporošću (za koju nije krivo) također pridonosi neostvarivanju socijalne pravde. Tu neučinkovitost dodatno povećavaju paralelni propisi koji reguliraju istu problematiku ili stvaraju zbrku u nadležnostima mjerodavnih tijela. Ako imamo na umu neopravdane razlike i nelogičnosti u plaćama, bliže smo ponašanju u kojem »sit gladnu ne vjeruje« nego socijalnoj pravednosti.
Hrvatski se građani s pravom mogu pitati kako je stvarano neizmjerno bogatstvo pojedinaca iz vlasti ili poslovnoga svijeta za vrijeme rata i nakon rata, a istodobno je iz Hrvatske iseljeno oko milijun naših građana (samo u posljednjih deset godina iseljeno oko 500 000). Na djelu je bila želja manjine za bogaćenjem na račun većine. Radno sposobni tražili su svoju budućnost u tuđini, a naši obijesni i bogati pozivaju ostatak na strpljivost i skromnost. Podsjećamo da su tijekom privatizacije novi vlasnici (tajkuni) uz pomoć vlasti i zakonskih propisa tjerali ljude u mirovine jeftinim dokupima mirovinskoga staža, a istodobno sebe oslobađali obveza plaćanja mirovinskih doprinosa. Tjeranjem u mirovine povećavali su se izdatci iz državnoga proračuna uz istodobno smanjivanje prihoda toga istoga proračuna neplaćanjem doprinosa. Sve se to događalo uz blagoslov vladajućih struktura, koje je ondašnji zagrebački nadbiskup Josip Bozanić ispravno nazvao »grješne strukture«. U tom su razdoblju sindikati i brojne udruge umirovljenika zajedno s umirovljeničkim strankama samo statirali i šutjeli. Svima treba biti jasno da se golemo bogatstvo pojedinaca (nastalo ni iz čega) nije moglo stjecati bez povećanja ukupnoga nacionalnoga dohotka i na osnovi materijalne proizvodnje. Dakle, netko je nekoga potkradao.
Ne ulazeći u detalje, činjenica da sve više hrane uvozimo dovoljan je pokazatelj neuspješnosti politike prema selu. Najbolji je primjer loše stanje svinjogojstva i mljekarstva. Političari, ali i građani, trebali bi više slušati radijske i televizijske emisije za selo i poljoprivredu, posebice što govori već ostarjeli ostatak seljaka. Ne vide svoju budućnost u poljoprivredi. Ironično rečeno, najveći napredak ostvaren je u jezičnom pogledu jer su voditelji i urednici tih emisija ime seljak zamijenili nazivom farmer. Tom promjenom samo se osiromašuje hrvatski jezik, a selo ostaje u stanju »pleti kotac kao otac«.
Sve navedene grijehe donekle ublažava turizam, koji ipak nije industrija u smislu materijalne proizvodnje. Poznato je da je turizam u pravilu bitna gospodarska djelatnost u slabije razvijenim državama. Hrvatska se ne smije svoditi ni predstavljati svijetu samo folklorom i športom.
