Već je godinama u Hrvatskoj problem nedostatak radno aktivne populacije jer stariji su »potjerani« u mirovine, a mlađih nema ili su otišli u inozemstvo. Stoga ponovno nastupaju teoretičari reforma i donose se novi mirovinski propisi Zakonom o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 115/13), koji se počeo primjenjivati od 1. siječnja 2014.
U članku 85. toga Zakona stavkom 3. propisano je da se starosna mirovina onomu tko prvi put stječe pravo nakon navršene 65. godine i ima najmanje 35 godina mirovinskoga staža povećava za 0,15 posto za svaki mjesec proveden na radu nakon navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na starosnu mirovinu, ali najviše za pet godina.
Kako to izgleda u provedbi te kakve nelogičnosti i nepravde to proizvodi, pojašnjavaju sljedeći primjeri.
Uvjet da se pravo stječe prvi put znači da onaj tko je već ostvario pravo makar samo dan prije stupanja na snagu zakona, npr. ostvareno je pravo 31. 12. 2014., a imao je doživljenih 65 godina i najmanje 35 godina staža, nema pravo na povećanje ako nastavi raditi ili se ponovno zaposli. Nema pravo na povećanje čak ni ako radi sljedećih pet godina za koje bi mu pripadalo ukupno povećanje od 9 posto. (Formula izračuna: povećanje za 1 mjesec = 0,15 %, što za pet godina odnosno 60 mjeseci iznosi 0,15 % x 60 = 9 %).
Nemaju pravo na povećanje ni svi ostali korisnici starosnih mirovina koji mirovine ostvaruju s navršenih 65 godina, ali s manje od 35 godina mirovinskoga staža.
Slične odredbe, ali uz drukčije uvjete staža i godine života, primjenjuju se i na korisnike prijevremenih starosnih mirovina (čl. 85. st. 3.) i dugogodišnje osiguranike koji ostvaruju prava s više od 41 godine staža, ali bez povećanoga staža (čl. 85. st. 4.).
Takva se pogodovanja nastavljaju. Jedva da je istekla godina dana primjene novoga Zakona, po hitnom se postupku donose izmjene i dopune kojima se mijenjaju odredbe glede postotaka povećanja. Vlada (dakle ne Sabor) donosi posebnu Uredbu o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 151/14) s početkom primjene od 1. siječnja 2015.). Očito je da je Vlada tada te promjene smatrala osobito važnima (kao da je ratno stanje) pa da bi izbjegla složenu parlamentarnu proceduru donošenja zakona, pribjegla je skraćenomu postupku izmjene zakona uredbom.
Što se bitno mijenjalo? Uvodi se polazni faktor 0,15 posto za povećanje starosne mirovine za dugogodišnjega osiguranika koji pravo na mirovinu prvi put ostvaruje s navršenih 60 godina i 41 godinom staža u efektivnom trajanju. U provedbi će biti vrlo rijetki slučajevi ostvarivanja prava na to povećanje jer je malo slučajeva u kojima netko ostvaruje mirovinu sa 41 godinom staža u efektivnom trajanju do navršene 60. godine. Praktično je trebao raditi cijeli radni vijek bez prekida.
Propisi o povećanju polaznoga faktora odnosno postotka povećanja ili smanjivanja mirovina primjenom članka 85. Zakona ponovno se treći put mijenjaju počevši od 1. siječnja 2019. (Narodne novine, br. 118/18). Tako se prijevremene starosne mirovine smanjuju za 0,3 posto za svaki mjesec ranijega odlaska u mirovinu prije navršene dobi određenoga osiguranika propisane za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Istodobno se samo za starosnu mirovinu uvodi promjena tako da se umjesto za 0,15 posto povećava za 0,34 posto, što za pet godina duljega rada iznad starosne granice donosi 20,4 posto veću mirovinu (0,34 % x 60 = 20,4 %).
Da bi se još jače stimuliralo ostajanje u radu, zakonodavac donosi nove dopune Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 119/22) koje se primjenjuju od 1. siječnja 2023., a odnose se na nova povećanja mirovina primjenom čl. 85. Zakona. Naglašava se da ta povećanja treba razlikovati od usklađivanja mirovina s troškovima života i plaća.
Prema tim izmjenama starosna mirovina osiguranika koji prvi put stječe pravo nakon navršene 65. godine povećava se za 0,45 posto za svaki mjesec nakon navršene 65. godine i ostvarenih 35 godina mirovinskoga staža. Dakle, za pet godina (60 mjeseci) duljega rada mirovina se određuje s dodatnim povećanjem do 27 posto.
Slično se primjenjuje i na dugogodišnje osiguranike i na korisnike obiteljskih mirovina.
Nažalost, sva se ta dodatna povećanja primjenjuju samo na one koji neprekidno rade nakon ispunjavanja uvjeta starosti i staža propisanih za određenu vrstu mirovina. Ispušteni su svi koji su odlazili u mirovine pa su prije toga prekidali radni odnos na jedan dan, kako bi im počela isplata.
Međutim, najveća je nepravda što su zbog uvjeta »koji prvi put stječu pravo« isključeni svi ostali. Bilo bi zanimljivo napraviti statističke analize prema zanimanjima i zvanjima korisnika priznatih i povećanih mirovina u smislu odredaba članka 85. Zakona. Tada bi se moglo uspoređivati koliko je korisnika takvih pogodnosti među građevinskim radnicima ili vozačima u odnosu na činovništvo.
Oni koji su radili u praktičnoj provedbi mirovinskoga osiguranja znaju da je malo zidara i fizičkih radnika ili onih koji rade na poslovima na kojima se staž priznaje s uvećanim trajanjem, a željeli bi ili mogu raditi u starosti nakon 65. godine.
Zaključak: redovite mirovine za većinu određene prema jednakom stažu i jednakoj plaći za neke su do 9 posto veće, a za neke čak do 27 posto veće. Takve razlike, formalno opravdane tobože dobrim namjerama, podsjećaju na Krležinu pjesmu »Ni med cvetjem ni pravice«.
