Dok neke još »vrte« agitatori drugoga kruga i slogani novih političara sa starim promjenama, mene muče… hodovima! Iako sam starčić, već na tri koraka od grobne grabe, moja me ženica i vršnjakinja Jelica uvjerava da je »naša dužnost« ići na Hod za život!? Nek’ idu mladi, govorim joj, ta mi smo se već dosta »namnožili«, a oni se ni u »cvijetu mladosti«, s jedva četrdeset, nisu još ni poženili, ni poudale. Debeli, kad mu to pričam, drži se poput uvrijeđene mimoze jer, kao, prije nekog vremena nisam htio ići s njime na neki Hod za slobodu. A kad se ja branim i govorim mu da je to hod protiv jačanja konzervativizma, znači izravno protiv mene, te za »pravo« na pobačaj i istospolne »brakove«, onda mi on veli da je tako bilo prije, a da se sad hoda za slobodu od pandemijskih maski i ograničenja broja zatvorenih ljudi na otvorenom… Pa sad ga ti znaj i hodaj! Za život, pod maskom, da se brže ugušim? Il’ za slobodu, bez maski, da me prije zatvore?! Hodaj amo, hodaj tamo, kao da baš sad u stare dane želim oboriti normu za olimpijski maraton?! No, s Jelicom nema labavo, samo što je čula za nekakve hodove za slobodu, oslobođeno je počela »klepetati«, ne bi ju vjetroelektrana nadmašila: »Ti? Ti ćeš mi hodati za slobodu? Čega? Koga? Kakvu slobodu? Bračnu, spolnu ili staračku? Za slobodu pijenja s istim takvim starim vucibatinama? Čula sam ja da na tim hodovima bude i mladih cura, a još više sasvim slobodnih baba koje se od aktivizma skroz zajapure i pregriju, hoćeš da te srce klepi?! Kakve slobode, hodat ćeš ti meni za život, kao pravi muž i katolik koji zna kakva je demografska katastrofa zahvatila našu zemlju!« Ono, ja ću promijeniti tu sliku? Pravi sam demografski maneken, za brzi pokop. I, kao da nemam što pametnije raditi nego hodati s mlađarijom? Hodao sam već dvaput, zar nije dosta? Tja, istina, možda se ove godine protivnici Hoda za život ipak ne će izležavati po cesti i bacati pred našu kolonu, sad kad su u tolikim nakupinama naplavili gradsku skupštinu? Sad će im jednostavnije biti legalno, većinom glasova zabraniti takav hod, hoćeš zbog korone, zbog avangardizma, antifašizma ili samo zbog njihova »našizma«. Ono, »smrt vašizmu, sloboda našizmu«, sad kad mi drmamo gradom, umjesto potresa!
Da skratim, iako jedva hodam završio sam u koloni Hoda za život, i to ne samo zato što poštujem tijelo, duh i želje moje žene, kao svaki osviješteni papučar. Nego i zato što je uspjela u meni probuditi inat, da još uvijek mogu s njom hodati! Kao i prije tih nekoliko desetljeća kad smo počinjali. Kupila mi je ove godine i prigodnu »hodočasničku« majicu u kojoj, istina, izgledam kao da bih i sam već danas mogao roditi… Kao i ranijih godina, pomalo se ogledavam i pribojavam neće li me zvižđući postranici nagraditi trulim jajetom po glavi, no tako je to kad si »većina koja ugnjetava nezaštićene manjine«, moraš biti spreman svašta i podnijeti… Glavno je da još hodamo.
