»Crkva je neuništiva upravo zato jer apsolutnoj obrani vječne istine pridodaje izvanrednu elastičnost u prilagođavanju prilikama i zahtjevima svakoga vremena.« Zapisala je to najmlađa zaštitnica Europe, sv. Edith Stein, redovničkoga imena Terezija Benedikta od Križa, katolička svetica iz karmelskoga reda, ugledna filozofkinja i teologinja. U kolovozu se navršava 80. godišnjica otkad je za svoj židovski narod iz kojega je potekla i za obranu vječne katoličke istine podnijela 1942. mučeništvo u plinskoj komori u zloglasnom logoru Auswitchzu. Kao Židovka do spoznanja jedine Istine došla je dugogodišnjim istraživanjima najdubljih tajna filozofije, a nakon obraćenja prometnula se i u glasovitu zaštitnicu dostojanstva žena u Crkvi. Kad je papa Ivan Pavao II. proglasio tu redovnicu suzaštitnicom Europe, bio je to očiti proročki znak i za današnje izazove kroz koje prolaze Crkva i svijet.
Hrvatska i svijet ovih dana bilježe rekordno visoke temperature, a iz mnogih se stručnih izvora najavljuju još ekstremnije suše, požari i kataklizme, na čije posljedice nisu bili imuni ni opožareni hrvatski krajevi. Primjer za »crkvenu elastičnost« u prilagođavanju tim izazovima jest i enciklika pape Franje »Laudato si’« i inicijative koje su iz nje potekle. Cilj im nije mijenjati vječnu istinu, nego odgovoriti na vapaj Zemlje i siromaha u doba klimatskih promjena i ugroza koje one nose za čovječanstvo. Slična elastičnost crkvenoga prilagođavanja vremenu, ali opet uz apsolutnu obranu vječne istine, mnogo se puta očitovala: i u davna vremena kada je Crkva osnivala prve bolnice u svijetu i omogućavala zdravstvenu zaštitu ljudima, i kad je pokretala škole i učilišta kako bi utažila glad ljudi za znanjem i umijećima, i kad je snažno progovorila o pitanju rada i radnika te tako u doba sve veće industrijalizacije dala nemjerljiv doprinos u njihovoj zaštiti. No u sadašnje doba sve češće kao da se proizvodi stajalište da Crkva ne može istodobno apsolutno braniti vjersku istinu i prilagođavati se promjenama.
Dio hrvatske vjerničke javnosti donekle su u tom kontekstu zbunili događaji na Mediteranskim teološkim susretima u Lovranu u organizaciji Riječke nadbiskupije, a možda i zbog toga što su ponajviše do izražaja u društvenim raspravama (uključujući i društvene mreže), ali i u pojedinim crkvenim medijima, dolazila stajališta tzv. progresivnih teologa, uključujući i one koji npr. smatraju da bi Katolička Crkva trebala početi prihvaćati »rodne razlike« i prestati rabiti pojam »rodne ideologije«. Poznato je da u sličnim nastojanjima danas prednjače glasni pobornici njemačkoga Sinodskoga puta koji bi do te mjere željeli biti elastični u prilagođavanju modi svijeta da su spremni i mijenjati vječnu istinu, počevši od Božjega stvaranja čovjeka kao žene i muškarca. Skloni su i relativizirati pojmove braka i obitelji, popuštati u obrani zaštite čovjekova života od začeća do naravne smrti, a sakramentalni život svoditi gotovo na uslužne djelatnosti. Njihova se nastojanja artikuliraju najčešće u okvirima salonskih razmatranja, u čiju zamku valjda nisu potpali i neki teološki razgovori u Lovranu.
Dojam je da bi mnogi danas među teološkim krugovima i aktivistima željeli biti junaci novoga doba, a po potrebi postaju i žrtve. No i junaštvo i mučeništvo sv. Edith Stein nisu bili uloga ili poza, nego plod prethodnoga potpunoga sjedinjenja njezine duše s Kristom zahvaljujući kojemu je mogla spoznati vječnu Istinu i braniti je životom. Crkva ima veliku memoriju pa zna da ni njoj ni čovječanstvu nikad nisu previše dobra donijeli sjedinitelji sa svijetom.
