Vozim se s posla u autu kroz prometne krkljance najvećega hrvatskoga »smogograda« i slušam na radiju neku gospođu ili gospođicu (možda bi danas već trebalo reći »osobu A«?) iz valjda zagrebačke gradske uprave, ili turističke, kako se raznježeno topi nad »Adventom« koji je upravo počeo u metropoli. »Jest, posebne su mjere, da, malo smo distancirani, ali te kuglice, ti ukrasi, fritulice i kuhano vinčeko, te nježnost te prosinačka toplina…« sve te milozvučnim glasom i nabrajanjem svih »adventskih štacuna« sugovornica i radijska novinarka mame da odmah izjuriš na zagrebačke ulice i »špice«, da potražiš jaslice ili makar kuhane kobasice. Jer, rekoše mi moja djeca koja su obišla »Advent« da se u gradu »baš i ne vidi Isuseka«…
A onda u jednom trenu, već radijskim glasom i glađu omamljeno namamljen, pomislim si: Hej, nije li to ona ista vlast koja je pričepila pipu majkama odgojiteljicama, otjerala ih iz mirna doma da nađu »pravo i pošteno« radno mjesto (s cijepljenjem)?! Znaju li oni, ti gradski otci i matere, uopće što znači riječ advent ili došašće? Mora da ne znaju kad mi se unučad nahvalila kako su se po gradu »fotkali s Liscem, Medekom i Dedekom Božićnjakom«. Prava klapa! Mora da je negdje i Orašar, kao novonormalni božićni novorođenik? I još mi rekoše kako je glavni ukras po borovima onaj zvrk na kojem piše »Uzmi sve«, »Daju svi«, i slično. Hajd’, to je bar u duhu korone i cijepljenja, ono »uzmite svi«, a samo neki »dobit ćete« još i zarazu ili ozbiljne nuspojave… Hm, vjerojatno ti »pričepitelji« roditeljstva ne znaju da je bit adventa u čekanju… djeteta! I to ne samo onoga u jaslicama, koje bi možda i podnijeli ako ga sami naprave od bliještećih lampica i razapnu na žice, za ukras ponad toga njihova »Adventa«? Ali zasigurno ne shvaćaju da se to dijete rađa živo, pravo, i to ne samo u Betlehemu, nego i u Vukovaru, Splitu, Daruvaru, čak i u… Zagrebu! Istina, sve teže treće u istom domu jer: »Pa komu to treba?« i: »Koja bi se to žena zatvorila u kuću samo da podiže djecu?!« Kao da se ne bi možda i poneki muž!… »Dosta im je jedno dijete«, uostalom i nijedno, da ne kvari zabavu (ili posao) mladim roditeljima, punima i željnima života…
Radijski glas vraća me iz zapretanih misli, još uvijek onaj isti »medeni«, sad »melje mlinac« o štandovima, kako ih više ne će biti kao prije, kako više ne će ići »po babi i stričevima«, po kumovima, šogorima, zetovima… Kako bi i išao, mislim si, kad onaj tko ne će djeteta, sigurno se užasava i familije i svih tih obiteljskih odnosa. Sad će štandovi, valjda, samo onima gdje »ima dima«, gdje ima i »vatre novčeka«. Samo bogatima. Ili možda samo cijepljenima? Udomiteljima pasa lutalica? Glavno da ne bude našima i vašima, nego samo našimaaaaa… Kočnicaaaaa… ovakvima u »mrcinedesima«, u kakva sam se umalo zabušio svojim oldtimerom, obuzet mislima o tom čarobno čudovišnom »adventu« – bez Djeteta.
