U nedavnom obraćanju medijima u Bourg-de-Peageu francuski je predsjednik Emmanuel Macron najavio promjenu francuske politike prema herbicidu glifozatu. Sve donedavno Francuska je predvodila Europsku uniju u zahtjevu da se kontroverzni herbicid eliminira s europskoga tržišta, polja i oranica. Krajem 2017. godine Europska je komisija prihvatila prijedlog parlamenta prema kojem se uporaba glifozata produžuje za još samo pet godina. Francuska je vlada, naprotiv, odlučila da će glifozat zabraniti mnogo ranije. No novom izjavom za javnost predsjednik Macron mijenja stajalište: »Rekli smo da ćemo učiniti sve da glifozat uklonimo za tri godine. Možemo li danas reći da glifozata ne će biti za tri godine? Nemoguće. Ne ću lagati, to više nije istina. Zašto? Jer ako to učinimo, potpuno ćemo uništiti poljoprivredni sektor.«
Mnogi se francuski poljoprivrednici ne žele odreći glifozata, bez obzira na njegovu štetnost za ljude i okoliš. Nisu spremni za agrokemijsku apstinenciju. Očigledno smatraju glifozat nužnim zlom u ostvarivanju prihvatljivih prinosa po hektaru. Poljoprivrednici kao da su potpisali pakt s glifozatom, koji drže prvim i jedinim sredstvom izbora u zaštiti bilja. Prema njihovim riječima, upućenim nedavno i predsjedniku Macronu, ne postoji zamjena za taj herbicid. No takvo stajalište nije baš uvjerljivo. Ako je nemoguće uzgajati usjeve bez glifozata, postavlja se pitanje kako je to bilo moguće prije tridesetak godina, kad glifozata – nije bilo. Također, nevjerojatno (i ironično za »ljubitelje« glifozata) zvuči poznati izvještaj iz vremena staroga Egipta: »Tako Josip nagomila mnogo žita, kao pijeska u moru, pa ga prestade i mjeriti jer mu mjere ne bijaše« (Post 41, 49).
Postoje barem tri razloga ovakve ovisnosti moderne poljoprivrede o glifozatu. Najprije, to je rezultat stvorenoga oligopola agrokemijske industrije zbog kojega je svjetska proizvodnja žitarica pod kontrolom nekolicine kompanija – Bayer-Monsanto, Pioneer, Syngenta, BASF, Dow i DuPont. Iste su kompanije, naravno, glavni proizvođači i potrošači herbicida glifozata. Najprodavaniji proizvod na svijetu koji sadrži glifozat je preparat »Roundup«. Drugi je razlog to što je svjetska poljoprivreda atrofirala i suzila se na proizvodnju tek triju žitarica: pšenice, kukuruza i riže. Te tri kulture čine 66 posto prehrambenih usjeva čitavoga svijeta! To je takozvani »drop in crop« koji odgovara proizvođačima genetički modificiranih usjeva (GMO) i glifozata. Naposljetku, razlog je i to što su agronomske znanosti zaostale u usporedbi s, na primjer, medicinskim znanostima. Dok medicina, odnosno farmacija, na tržištu zdravlja stalno otkriva i nudi niz sličnih, boljih ili zamjenskih proizvoda (lijekovi), agronomska su istraživanja »zapela« na lošoj agrokemiji.
Slučaj glifozata pokazuje kako su odluke u području zaštite ljudskoga zdravlja i okoliša u prvom redu – političke odluke, a nisu derivat znanstvenih dokaza o štetnosti nekoga proizvoda ili tehnologije. U tome nema ničega spornoga jer politika se bavi općim dobrom, dakle, stvarnošću koja nadilazi toksikološka i znanstvena istraživanja. To ne znači da se znanstveni argumenti ignoriraju, nego da se svakodnevni život ne može ravnati isključivo prema rezultatima iz laboratorija. Ponekad je nesuglasje političkih odluka i znanstvenih uvida razumljivo, no ako je taj nesklad u interesu određenih centara moći, industrije ili ideoloških grupacija, javnost se s pravom protivi zakonima koji ignoriraju znanost.
U mnogim državama, uključujući i Hrvatsku, postoje pokušaji uspostave društva znanja, no tomu se treba usprotiviti jer takvo uređenje odnosa među ljudima nalikuje ideologiji scijentizma, a ne »slobodi istraživanja«. Jedan karikaturalni prikaz društva znanja jesu marševi za znanost koji se svake godine održavaju na ulicama većih gradova. U zdravom se društvu poštuju znanstveni argumenti, ali se također razumije i prihvaća ograničenost dosega znanstvenoga uvida. U stvarnom životu, u području odgoja, kulture, prehrane ili zdravlja, znanstveni podatci su začin, a ne rješenje problema. Znanost ne može zamijeniti iskustvo, tradiciju i predaju, savjet, intuiciju, osjećaj sklada i ljepote, oprez, humor, povjerenje, smisao…
Slučaj glifozata u Francuskoj povezan je i s prosvjedima koje predvode »žuti prsluci«. U vrijeme političkih sukoba govor znanosti o toksičnosti glifozata, razumljivo, ne može se čuti (lat. inter arma silent Musae). To je još jedan društveni okvir unutar kojega stajališta ljudi nisu nužno znanstveno utemeljena. Glifozat je hormonski otrov i kancerogen je za ljude, a u prirodi narušava bioraznolikost. No ta će znanstvena upozorenja biti ponovno aktualna i važna za političke odluke tek kada se smire pariške ulice.
