U doba kada se u Hrvatskoj provodio prvi popis stanovništva nakon njezina ulaska u Europsku uniju, i kada se strahovanje od crnih demografskih prognoza nastojalo barem nakratko amortizirati sveopćim promicanjem euforije zbog mogućnosti da se građani samopopisuju preko interneta, nije nažalost u širem javnom prostoru ni približno prepoznat veliki, a istinski znak nade koji se za hrvatsko društvo dogodio u ponedjeljak 27. rujna na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Tko je u sveučilišnoj velikoj dvorani čuo gromoglasan pljesak potpore za prvih 44 studenata medicine, koji su toga dana započeli svoju i uopće sveučilišnu prvu medicinsku akademsku godinu, mogao je barem nakratko osjetiti utjehu nakon što se posljednjih godina govorilo o ugrozama zbog posljedica manjka zdravstvenoga osoblja, a pogotovo liječnika, o medicinarima koji su sreću odlučili potražiti izvan domovine, te općenito o »mladima koji odlaze«.
Moglo bi se gotovo nazvati čudom da u vrijeme kada se događaju i društveni zastoji u Hrvatskoj (pa čak i sve vidljivija nazadovanja na nekim područjima, od obrazovanja preko demografije do gospodarstva), koje mjerodavni olako opravdavaju pandemijskim utjecajima, Katolička Crkva pokretanjem još jednoga, šestoga studija na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, uz nemale zaprjeke, ne odustaje služiti napretku hrvatskoga društva – iako ni ona i njezine ustanove nisu ništa manje pogođene pandemijom, a da se ne govori i o posljedicama dvaju razornih potresa.
Neprijeporno je da je studij medicine po svojoj složenosti izazov za svako domaće i strano sveučilište i da bi se već samo pokretanje takvoga studija na mladom katoličkom sveučilištu u Hrvatskoj moglo nazvati velikim uspjehom. Ipak, na svečanosti kojom je započela akademska godina nije bilo tragova trijumfalizma kakav bi se možda mogao očekivati. »Hrvatsko katoličko sveučilište u svojem razvoju ne pokazuje silovitost, nametanje, nego duh sjemena, kvasca, zrake evanđeoskoga svjetla. I sada je potrebno čuvati duh poniznosti i evanđeoske malenosti. Kad osjetimo da smo dionici rasta, posebno tada treba paziti da ne podlegnemo kušnji uznositosti i umišljenosti«, rekao je veliki kancelar Sveučilišta i njegov osnivač zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. I rektor Željko Tanjić na sličnom je tragu poručio da su na Sveučilištu svjesni svojih skromnih početaka. »Znamo da puno toga znamo, ali znamo da i puno toga moramo učiti. I ostati ponizni. A to znači biti svjestan onoga što možemo i hoćemo, ali i toga da nismo ni prvi, ni sami, ni jedini«, rekao je rektor.
U sadašnjem društvenom i političkom ozračju koje živi od velikih najava i neostvarenih obećanja (za što su uvijek drugi krivi) govori na otvaranju nove akademske godine u kojima se poziva na poniznost dolaze kao pravo iznenađenje. U njima, naime, nije bilo prostora ni za uznositost ni za nadmetanje s drugima, a kamoli za željom da se ičim ugroze drugi medicinski studiji i sveučilišta u Hrvatskoj. Upravo takav pristup možda najbolje jamči da će novopokrenuti studij rasti i razvijati se na stvarnu dobrobit hrvatskoga društva.
Oni malobrojni koji u novom studiju i dalje vide prijetnju kao da su još uvijek pod utjecajem ideologije koja je nakon Drugoga svjetskoga rata nacionalizirala imovinu (uključujući i bolnicu) zagrebačkim sestrama milosrdnicama koje su bile svojevrstan sinonim za medicinsku skrb o bolesnima u Zagrebu, a ista je ideologija ujesen prije točno 75 godina na ulicu poslala i 37 zaposlenih redovnica koje su ondje radile. Time, znalo se to onda, a vidi se i sada, nije došao kraj ljubavi Crkve i medicine.
