Prorok Izaija u prvom čitanju današnje Druge nedjelje došašća želi približiti Boga riječima: »Gle, Gospodin Bog dolazi u moći, kao pastir pase stado svoje, rukama ga svojim skuplja!« Zanimljiv obrat u riječima. Bog dolazi u moći, strahovit je u svojoj veličini, a opet se želi približiti čovjeku na pitom jednostavan način. Takav Bog postaje blizak čovjeku, ispunjava ljudske čežnje za razumijevanjem, utišava svaku moguću osudu jer iz ljudskoga srca može izmamiti golemo suosjećanje. Došašće uz proroka Izaiju postaje radosno čekanje tako željenoga ispunjenja za čovječanstvo.
Bog dolazi u moći. Ta činjenica koju je istaknuo prorok Izaija može biti temeljna odrednica svakoga došašća, no osobito ovoga u neobičnom vremenu. Sada se u svijetu moćnim osobama, stvarima, događajima nazivaju neke druge svakidašnje stvarnosti. Pred čovjekom je izazov. Bog ili nešto drugo? Tko ili što može doći u moći? Za vjernika ne će biti sumnje, Bog je taj koji dolazi u moći, on je taj koji nikako ne će zatajiti, nego će čovjeka uvijek nanovo podsjetiti na vječnost tako što će ga posjetiti i u ljudskoj malenosti. U malenosti je čovjek ovoga došašća, u malenosti jer se može osjetiti tako skučeno, tako udaljeno, izolirano, od svojih bližnjih, od društva, od smijeha zimskoga došašća koje se provodi u druženju s najmilijima. Dok se u došašću vrijeme često provodi u radosnom iščekivanju Božića, zajedničkoj jutarnjoj molitvi, dugim popodnevnim noćima pijući tople napitke, sada sve izgleda skučeno. Čovjek kao da je zatvoren u svoju prostoriju i gleda kroz prozor dok širi oči na svaku novu vijest, na svaki novi medijski izvještaj.
Unatoč prognozama drugačijega došašća, Bog ipak dolazi u moći. Kao što je odzvanjala u mislima proroku Izaiji, tako odzvanja i današnjemu kršćaninu dok se nalazi u došašću. Iako odjekuje ulicama nekakva ljudska skučenost, Bog dolazi u moći. Bez obzira na to što se misli da ga se ne će dostojanstveno dočekati, Bog dolazi u moći. Činjenica da je Bog postao Emanuel, da je na kraju postao čovjekom, nije razlog da se čovjek opusti nad svojom brigom ili poslom ili zauzetostima. Bog koji dolazi u moći može biti i očuh i maćeha, a od svega toga on postaje »Abba«, postaje tatica. Bog u moći postaje brižljivi Bog. Riječi proroka Izaije nisu zastale na moći, nije se Izaija zaustavio i zadrhtao na stvarnosti Božje veličine, nego se iznenadio na njegovoj brižljivosti: »Bog je poput pastira koji pase svoje stado. Skuplja ga rukama, a ne zavinutim štapom. Jaganjce, one najmanje, nosi u svojem naručju. Brižljiv je i prema ovcama koje se skrbe za najmlađe tako što im daje počinka.« Čovjek u došašću može postati poput proroka Izaije. Kada se osjeti stvarnost Božje blizine, kada se od Boga ne distancira, nego upravo prihvaća da dolazi u moći, nastupaju onda divna svjedočanstva o kojima klikće Izaija.
Božju brižljivost opisao je znameniti propovjednik Ivan Zlatousti: »Ako sumnjaš u Božju brižljivost, upitaj zemlju, nebo, sunce i mjesec, upitaj priprosta stvorenja i biljke, upitaj kamenje, planine, pješčane dine i brežuljke, upitaj dan i noć. Božja je briga mnogo jasnija negoli sunce i sunčane zrake. Posvuda, u divljini i u napučenim mjestima, na kopnu i u moru, gdje god pođeš, čut ćeš svjedočanstvo ove uzvišene brige.« Ako iz stvorenoga svijeta progovara Bog, a kako tek onda ne će dok svijetu ostavlja ono najbolje što ima, vlastitoga Sina?
Od kršćanina se očekuje povjerenje u moćnoga brižljivoga Boga. Vrijeme došašća postaje vrijeme razoružavanja od svih pitanja koja bi udaljila od Boga. Došašće je prikladno da se zamisli na koji se način može postati dio Božjega stada. Kršćanin nije nerazuman čovjek, nego onaj tko zna komu je povjerovao. Vjeruje u pastira jer Pastir je onaj koji se skrbi i ne će iznevjeriti, onaj koji očekuje ljudsko povjerenje, a ne udaljavanje. Čim čovjek povjeruje u Božju brižljivost i tako se distancira od uznemirujućih glasova raznoraznih kriza, doživljava u svojoj svakidašnjici Božju brižljivost, prepoznaje Boga u kućnim obiteljskim stvarnostima.
Gospodine, približi nas svojom brižljivom rukom. Daj da steknemo povjerenje u tvoju dobronamjernu brigu. U malenosti smo ovoga došašća, sve se čini tako nedostojno tebe, a ti dolaziš u moći. Daj da tvoju moć pokažemo svojim životom, uzornim ponašanjem, vedrijim pogledom, češćim pozdravima starijim članovima društva, zajedničkom molitvom s najmlađima, potporom onima koji su ostali bez posla, toplim riječima punim suosjećanja u svojim obiteljima. Znamo, darujemo ti ono što imamo, ovoga došašća tvojoj moći darujemo jedino što nam preostaje – svoju ljudskost.
