Poprilično je zvučno u javnosti odjeknula vijest o dodijeli više od 5 milijuna kuna estradnim umjetnicima Ministarstva kulture i medija kao potpora za održavanje koncerata ove godine. Potpore iznose i do 300 000 kuna po koncertu za grupe poput Prljavoga kazališta, Parnoga valjka i dr., kao i za soliste poput Tonyja Cetinskoga i Petra Graše, pa po 150 000 za Thompsona, Josipu Lisac, Urbana, po 80 za Ninu Badrić i Miju Dimšić i tako dalje. Od ukupno 259 prijava za dodjelu javnih sredstava prošle su 92 prijave za 166 koncerata, od onih u pulskoj Areni pa do Dubrovnika i Osijeka. Natječaj je napravljen u suradnji s Hrvatskom glazbenom unijom pod geslom »Jer svirati se mora«. Cilj – »omogućavanje koncertne aktivnosti u uvjetima pandemije koronavirusa i želja da se što bezbolnije premosti period u kojem su glazbene aktivnosti znatno smanjene«.
Očekivano, društvene mreže i dežurni komentatori odmah su udarili po »bogatim i bahatim glazbenicima« kojima će država »plaćati njihove mercedese«. No istina ipak ponešto drugačije izgleda. Sredstva se naime moraju potrošiti za organizacijske i produkcijske troškove, a isključivo se od zarade na ulaznicama može isplatiti honorar umjetnicima. Ali kako će publika biti unaprijed limitirana COVID-pravilima (primjerice u Arenu će moći ući najviše 2000 ljudi), od ulaznica se ne može očekivati neka velika zarada. Po riječima samih glazbenika, od toga projekta koristi će možda imati prateće službe u industriji organiziranja koncerata, a za glazbenike doseg će biti poprilično ograničen.
Osim kriterija po kojem je stručna komisija odabirala glazbenike i lokacije, javno ulaganje takve vrste više je nego opravdano. Treba li zapravo potrošiti 5 milijuna kuna u takvo što? Na to pitanje nije lako dati odgovor jer je lako upasti u zamku predrasuda. Zato je možda bolje prvo postaviti pitanje što je to i kakvo je to zanimanje izvođača, to jest treba li izvođačima pomagati i očuvati to zanimanje.
Ako se pogleda koja je prva asocijacija na izvođača zabavne glazbe u kontekstu njegova društvenoga položaja, krenut će predrasude o bogatu, bahatu, niškoristi prevarantu koji živi na grbači naroda, pritom se koristeći blagodatima kapitalističke industrije zabave. Ili ako se pogledaju izvođači ozbiljne glazbe, to su uhljebi kojima država plaća socijalno, neradnici koji realno nikoga ne zanimaju, čudaci koji se bave potpuno nekorisnom djelatnošću itd. Tako je normalno tražiti od Nine Badrić da kopa krumpire, naslađivati se s Indirom jer čisti apartmane ili se rugati Vitasoviću na pjesmi o zaprtin oštarijama. I ne, u tome nisu sudjelovale samo društvene mreže, nego i ozbiljni mediji koji su radili reportaže u kojima su sasvim ozbiljno tražili ljude koji kopaju krumpire i uspoređivali ih s poslom koji radi Nina Badrić. Što se ozbiljne glazbe tiče, država je preko ministarstva također do sada u dva kruga poticala slobodne umjetnike. A za te je bokce sasvim normalno da je 1625 kn poticaja taman prava mjera. »Više nisu ni zaslužili.«
Tko su zapravo izvođači? Kako se to danas voli reći, oni su dio takozvanih kreativnih industrija. I tu nema distinkcije između onih koji se bave zabavnom ili ozbiljnom glazbom, dapače, po definiciji britanskoga DCMS-a (odjel za kulturu i medije njihova pandana našega Ministarstva kulture i medija), organizacije koja je prva definirala pojam, kreativne su industrije sve »djelatnosti koje proizlaze iz kreativnosti, vještina i talenata pojedinaca«. Riječ je o industrijama koje imaju potencijale za stvaranje bogatstva i radnih mjesta proizvodnjom i eksploatacijom intelektualnoga vlasništva kao što su arhitektura, oglašavanje, umjetnost i antikviteti, zanati, dizajn, modni dizajn, film i video, interaktivni softveri za zabavu, glazba, izvedbena umjetnost, izdavaštvo, softver i računalne usluge te televizija i radio. Dakle više-manje svejedno je radi li tko računalne igrice, krznene kapute ili pjeva u operi.
Zašto je ta definicija važna za pitanje o statusu umjetnika izvođača u društvu općenito? Ponajprije zbog toga što svakoga simbolički definira ono čega je dio. U Hrvatskoj, kao i u svim državama koje su živjele u socijalizmu, na primjeru definicije kreativnih industrija može se odlično vidjeti u kojoj su se točki dotaknula i na neki način povezala dva različita sustava. To je, jasno, ekstremno materijalistički pristup svemu, pa i čovjeku samomu. Ako je na marksističkoj matrici sve ljudsko djelovanje moguće i poželjno definirati isključivo u ekonomskim kategorijama i relacijama, što je bolji primjer za povlačenje znaka jednakosti između dvaju sustava nego to da se duhovno i kreativno stvaralaštvo u današnjoj liberalnoj ekonomskoj paradigmi gleda isključivo kao »potencijal za stvaranje bogatstva i radnih mjesta kroz proizvodnju i eksploataciju«. Kategorije se jesu ponešto promijenile, ali je kostur isti. Umjetnici i umjetnost nemaju simboličku vrijednost, dapače, ideološki je potpuno nevažno kakvu umjetnost umjetnik proizvodi jer iza umjetnika ne stoji niti treba stajati bilo kakva vrlina, on je isključivo radnik koji proizvodi neki proizvod. Ako taj proizvod pridonosi nekomu ideološkomu cilju, u redu, ali nikako nije dobro da propagira bilo kakvu staru vrijednost jer su one smetnja stalnomu razvoju umjetnosti i društva. Poželjno je da je umjetnost stalno revolucionarna u smislu rušenja starih norma, vjerovanja i vrijednosti. Kao takva, može biti s jedne strane zanimljivija na tržištu jer je ono gladno originalnih i novih proizvoda, a s druge strane, ako su sve, pa i estetske norme srušene, ostaje samo dobra tehnika marketinga koja je nužna da se proizvod proda. Umjetničko djelo dakle više nije nositelj nikakve metafore, nikakve poruke, ideološko ispražnjavanje čini od njega idealno oruđe, s jedne strane za dobru zaradu, a s druge po potrebi može biti i korisno oružje društveno-političke borbe.
A gdje su u svemu tome hrvatski glazbenici, naši suvremeni industrijalci? Vjerojatno ne znaju ni oni sami. Ovo malo izvođača tzv. ozbiljne glazbe zna to da se nalaze na teritoriju koji im je u potpunosti oduzeo bilo kakav alat kojim bi mogli dokazivati neku svoju vrijednost. Po čemu je to točno jedan operni pjevač u simboličkom smislu »teži« od nekoga tipa koji pjeva narodnjake? Pa ni po čemu. Je li njegova umjetnost vrjednija? Nije jer donosi pet, deset, sto puta manju zaradu od one druge. Ona je u tržišnom, pa onda i u realnom smislu u današnjim relacijama jednostavno vrjednija. Kraj priče. Problem je što je pristajanje na tu sveopću industrijalizaciju, monetizaciju, materijalizaciju svega izbilo bilo kakav valjan argument zašto bi nešto bilo vrjednije od nečega drugoga. Bez obzira na naivnost znanstvenika društvenjaka kojima je zbog bogate intelektualne popudbine bilo zgodno preuzeti pristup u kojem se vrijednosna pitanja prepisuju u jezik koji je eventualno primjenjiv za ekonomska pitanja, onda kad vrijednosna posteljica na kojoj nešto počiva nestane, jedino što ostaje jest definicija, ali ovaj put samo kao prazna riječ. Oni koji su pristali na industrijalizaciju umjetnosti tješe se time da je bez obzira na kategoriziranje zapravo samorazumljivo što ona jest. To međutim nije istina, generacije koje su stasale u kulturi koja je još bila sposobna to razaznati u zadnjim su kvartalima svojih života, a njihovi se nasljednici odavna napajaju na drugim izvorima.Izvođači su koronakrizom malo isplivali u prvi plan, međutim ne kao netko ili nešto što treba spašavati jer bez toga kultura propada, tradicija je ugrožena ili slično. Ne, reflektori su sada na njih usmjereni na isti način kao i na kafiće ili teretane. Naravno, u odnosu na njih neusporedivo manje, u skladu s tržišnim udjelom. U ozbiljnim zemljama poput Njemačke, Velike Britanije i SAD-a jako se dobro prati što koronakriza radi cjelokupnomu kulturnomu sektoru. Njemačka ga spašava golemim dotacijama jer imaju možda i najjači institucionalni okvir na svijetu u sektoru kulture. U Velikoj Britaniji umjetnici su odlično organizirani u cehove koji neprestano izlaze s podatcima o kretanjima na njihovu umjetničkom tržištu. Zadnje je bilo istraživanje o slobodnim umjetnicima gdje se pokazalo da četvrtina njih nije pokrivena nikakvim državnim financijskim kišobranom te je zbog toga od njih 8000 u istraživanju čak trećina izjavila da napušta taj sektor. Amerikanci su oslonjeni na čiste tržišne principe i zabilježili su da je u sektoru umjetnosti nezaposlenost u godinu dana sa 1,7 skočila na više od 27 posto! U Hrvatskoj se nitko ne bavi bilo kakvim istraživanjima. Mjere poput ove od 5 milijuna kuna za estradnjake ili pomoć slobodnim umjetnicima od koje su u najboljem slučaju neki mogli na razini godine dobiti tisuću kuna mjesečno tipično su hrvatske mjere. Garnirane vječitim raspravama o tome tko vozi mečku, a tko bembaru i tko je čiji zet ili kum. Interesantno je da se izvođači na zapadu u medijima ne časte epitetima uhljebi, eksploatatori i sl. To je opet zato što su zbog nasljeđa u Hrvatskoj umjetnici oduvijek bili državni radnici. Pa čak je i u estradi veza s institucijama države bila važnija od prođe na tržištu pa narod instinktivno one koji imaju veze s državom ne povezuje baš s meritokracijom. I danas se država nameće kao glavni menadžer u kulturi u Hrvatskoj. Izravno na području ozbiljne glazbe i umjetnosti njezin je utjecaj i do sada bio posredno i neposredno više nego 90-postotni, a u estradi ovih 5 milijuna kuna veliki je povratak države tamo gdje je nekad bila nepobitna, a uvijek jaka.
Treba li dakle pomoći estradnjacima? Vjerojatno treba, jer time svi skupa zapravo ostajemo vjerni sami sebi. Treba li se nadati da će ta pomoć nešto značiti? Ne će, jer tko više zna što je zapravo vrijedno i važno? Nitko, a iz suhoparne definicije generacije koje dolaze to sigurno ne će naučiti, možda samo to da prodaja kave za van i kopanje krumpira u biti i nije ništa drugačije od sviranja klavira.
