Ivana Nikolac djevojka je iz maloga mjesta Šarić-Struga u župi Plina, općine i grada Ploča u dolini Neretve, koja je u svojoj 31. godini stradala u prometnoj nesreći, 26. kolovoza 2006. u blizini Međugorja, dva dana prije završetka godišnjega odmora provedenoga u rodnom domu sa svojom obitelju. Slomljeni treći i četvrti vratni kralježak te nagnječena leđna moždina dali su konačnu dijagnozu – tetraplegiju – potpunu nepokretnost. Borba za njezin život trajala je gotovo godinu dana, a tijekom toga razdoblja njezina obitelj i ona prolazili su neopisive boli.
»Prva tri mjeseca borbe skidanja s respiratora bile su nezamislive patnje, no pomoć prekrasnoga medicinskoga osoblja intenzivne skrbi u traumatološkoj bolnici u Zagrebu i moje obitelji davala mi je snagu«, rekla je. »Posebno snažan motiv u borbi za život, da ne odustanem i ne predam se, bio je moj nećak Matej koji mi je bio poput vlastitoga djeteta. Medicinsko je osoblje danima ponavljalo dok me je postupno skidalo s respiratora: ‘Hajde, Ivana, počni disati samostalno da te možemo odgurati na hodnik nećaku jer ima samo 10 godina i ne smije na intenzivni odjel.’«
Nadalje se prisjeća: »Majka i otac doselili su se u moj zagrebački stan da bi svakodnevno bili uz mene. Kad su mi izvadili sondu, otac mi je kuhao omiljena jela, a mama me svaki dan hranila i bila sa mnom na odjelu, zahvaljujući razumijevanju odgovornih u bolnici. Brata Tea puštali su k meni u večernjim satima kako bi mu omogućili da bude uz mene jer su svi čekali taj trenutak kad ću zaklopiti umorne oči i otići Svevišnjemu u naručje. Međutim, to se nije dogodilo, uspjela sam začudo prodisati«, navodi Ivana.
Prije stradanja bila je na vrhuncu svoje karijere, radila je kao glasnogovornica jedne austrijske tvrtke, živjela ubrzanim tempom, putovala po svijetu i odjednom se trebala suočiti s okrutnom stvarnošću. »Imala sam osjećaj da ovo nije stvarnost nego da je to samo san iz kojega ću se vrlo brzo probuditi jer me čeka povratak u svijet, čekaju me putovanja.«
Novi je šok uslijedio otpustom iz bolnice. »Skinutu s respiratora, uputili su me na rehabilitaciju u Varaždinske toplice. To iskustvo i borbu ne bih nikomu poželjela. Najteži spinalni odjel u državi nema uvjete dostojne živoga bića – od smještaja do uvjeta obavljanja terapije i mogućnosti potpore potpuno nepokretnim osobama.« Povratak u novu svakidašnjicu nije bio lagan, no Ivana je svakim danom u svojoj borbi dolazila do novih spoznaja koje su joj otvarale neke nove perspektive života. »Najteže mi je bilo prihvatiti da više nikad ne ću biti pokretna, nikad više ne ću zaplesati, nikad napraviti krug oko Jaruna na rolama, nikad otputovati na Kubu i okrenuti list knjige dok ležim na boku osluškujući prva buđenja rane zore. Tada sam se pitala: ‘Bože, zašto baš ja?’ Odgovor sam dobila s vremenom jer se već dugo to nisam upitala. Spoznaja je došla sama od sebe. Kad čovjek vjeruje da Bog ima svoje razloge, prihvati da je izabran od njega za nešto. To nešto možda se dogodilo kad su me upoznale tek nastradale osobe ili ljudi s raznoraznim oboljenjima pa shvatili da postoji nešto teže od njihova stanja. U susretu sa mnom shvate da mogu biti samostalni jer imaju ruke i nastaviti svoj život gdje je stao, za razliku od mene koja nikad više ne ću imati ništa od navedenoga.«
Povratkom u rodni dom intenzivno je vježbala s fizioterapeutima vođena željom da makar vrati pokret jedne ruke. Teško joj se bilo pomiriti s činjenicom da će biti potpuno ovisna i da ne će samostalno moći popiti ni kap vode. »Godinama nisam prihvaćala svoje stanje, bez obzira na razum. Nakon bezuspješne borbe u želji da vratim neke pokrete, odlučila sam: ‘Ako ne mogu pomoći sebi, mogu pomoći drugima!’ Naime, tijekom godina rehabilitacije vidjela sam s kojim se sve problemima suočavaju osobe s invaliditetom, kakve sve patnje prolaze roditelji djece s invaliditetom. Nakon godina rehabilitacije i zatvorenosti bila sam presretna otkrivši da i nepokretna mogu pomagati drugima kao što meni pomažu. Prvi izlasci iz četiri zida bili su odlasci u Udrugu osoba s invaliditetom ‘Prijatelj’ u kojoj sam volontirala nekoliko godina. Pretprošle godine počela sam volontirati kao predsjednica Udruge cerebralne i dječje paralize doline Neretve ‘Leptirići’. Neopisiv je osjećaj pomagati djeci s teškoćama u razvoju i njihovim roditeljima, kad majci pomognem da pruži svomu djetetu nešto potrebno za njegovo stanje što prije nije mogla. Kad ih se uputi na njihova prava za koja nisu znali, kao što ja nisam znala više od sedam godina da imam pravo na osobnu invalidninu dok nisam pročitala. Nadam se da ću svakim danom biti sve bolja u tome što radim za ‘Leptiriće’«, navodi Ivana.
Iako je tijekom suočavanja sa svakidašnjicom nakon prometne nesreće doživljavala brojna razočarenja, na što se trebala naviknuti i oprostiti, navodi i iznimna iskustva otkrivanja novih, plemenitih ljudi i novih prijatelja. Naglašava da joj je neprocjenjiva pomoć Grada Ploča koji joj je ustupio prilagođen kombi koji je i danas vozi, a koji joj je bio potreban za odlazak na terapije. Želja da bude što samostalnija te upornost i trud bili su razlog da ona danas komunicira bez problema zahvaljujući pomoći asistivne tehnologije. »Prvi uređaji koje sam nabavila bili su PC i Servus uređaj. Kako tehnologija napreduje, samim tim su i pomagala za tetraplegičare dostupna. Posjedujem uređaje poput miša na usne Integramouse kojim komuniciram pisanim tragom, uređaj Alexu kojim upravljam glasom i O.A Siri s bluetooth slušalicom, kojima radim ono što volim.«
Pobijedila je u zapamćenoj kampanji »Drugo lice invalidnosti« kojoj je cilj bio integrirati osobe s invaliditetom na slobodno tržište rada. S tim ciljem razvijena je komunikacijska platforma preko koje su se videouradcima prezentirale osobe različitih oblika invaliditeta, a i različitih talenata i kompetencija. »Sudjelovala sam u toj kampanji na molbu mojega velikoga prijatelja i borca za osobe s invaliditetom Ante Raosa, koji je nažalost nedavno napustio ovaj svijet.«
Razmišljajući o životu prije nesreće, rekla je da sada zna da ju je Bog upozoravao bezbroj puta, na što se ona oglušila. »Gledajući iz današnje perspektive, mislila sam da sam bila istinski sretna prije nesreće, sad znam da toliko puta nisam bila sretna. Nakon nesreće spoznala sam vrijednosti kojih prije nisam bila svjesna. Iako sam oduvijek bila vjernica, moja je dimenzija vjere danas potpuno drugačija. Fra Paviša Norac, prijašnji župnik, redovito me je posjećivao nakon nesreće, bio uz mene i duhovno me okrepljivao. Kad sam s njim prvi put nakon nesreće opet poletjela avionom 2016. na hodočašće u Lurd, nisam razmišljala da moji tlakovi možda ne će izdržati taj let, da me hladnoća tih dana može dovesti do upale pluća koju ne bih preživjela. To je ta posebna vjera u nešto važnije od mene«, ističe Ivana i navodi da je danas posjećuje Domagoj Jelača, župnik Otrić-Struge, a njegova duhovna okrjepa jako joj puno znači.
