Jelica Gjenero, vjeroučiteljica iz Grada i autorica slikovnica i knjiga za djecu, objavila je u listopadu u izdanju Glasa Koncila roman »Skriveno od očiju« i namijenila ga posve novoj skupini recipijenata – odrasloj čitateljskoj publici. Radnja romana obuhvaća sadašnje vrime godišća, vrijeme došašća, a smještena je na neimenovani otok jadranskoga juga koji upravo zbog te anonimnosti može funkcionirati kao simbol bilo kojega mjesta i kao prepoznatljiva slika bilo koje župe i djelovanja ljudi u njoj: Tu je bilo nekako normalno živjeti kao da je naizgled sve u redu, a sve ono što nije odgovaralo vanjskoj slici svijeta stavljati pod tepih.
Ono što je skriveno radoznalim očima, otkriva se pogledu čitatelja koji u romanu ima priliku zaviriti u osam naizgled krhkih ljudskih sudbina opisanih u poglavljima koja se pravilnim ritmom izmjenjuju unutar korica knjige, čime autorica postiže dinamičnost radnje te uspješno izbjegava zamke monotonoga pripovijedanja tražeći od čitatelja i usredotočenost i česta vraćanja na prethodna poglavlja kako ne bi zamijenio sudbinu jednoga lika sa sudbinom kojega drugoga.
Likovi s kojima Gjenero upoznaje čitatelje na prvi pogled nemaju ništa zajedničko: Edita – nastavnica hrvatskoga jezika; Laura – njezina učenica koja se zaljubila i upustila u odnos s oženjenim muškarcem misleći naivno da se čvrsti i stabilni temelji osobne sreće mogu graditi na tuđim suzama; Toni Celebrity – mladić koji je uslijed prevelike roditeljske pažnje izrastao u čovjeka koji je živio u uvjerenju da se oko njega vrti cijeli svijet; Marijeta – mlada udovica za koju je život stao u onom trenutku kada je doznala da je njezin suprug poginuo u Domovinskom ratu i koja osamnaest godina nije skinula crninu; Nikola – čovjek kojega je jednom u životu opekla ljubav i koji se zato bojao iznova sanjati o sreći; Gašpar Tužibaba – lokalni tajkun koji je, umjesto u moru, plivao u mutnom; Velikodušna Tonka – žena koju je majka ostavila časnim sestrama na vratima samostana i Ivo Baburica koji svoj nadimak zaslužuje čestom i neumjerenom uživanju u alkoholu.
Međutim, ti, toliko različiti likovi, s naramkom toliko različitih problema koji su pritiskali njihova ramena, imali su, ipak, i mnogo toga zajedničkoga. Svi oni bili su samo promatrači života, umjesto da budu ono za što su stvoreni: njegovi aktivni sudionici. Tragali su za osjećajem zadovoljstva koji nikako nisu uspijevali uhvatiti, bili su umorni i od svijeta i od samih sebe, opterećeni beznađem i težinom života i, na samom kraju, svakodnevno osuđivani od ćudorednih otočana: Šaputali su joj iza leđa, ogovarali su ju uz kavicu. Katkad je imala osjećaj da je glavna tema svih mjesnih ogovaranja. S druge strane, osmjehivali su joj se u lice i glumili prijateljstvo praveći se kao da ih njezin privatni život ne zanima. Uz sve navedeno, njihove razlike bile su povezane i još jednom gotovo nevjerojatnom zajedničkom činjenicom: svi oni, toliko grješni i toliko nesavršeni u očima onih koji su živjeli od šaputanja, bili su i članovi župnoga zbora.
Mnogi koji uživaju sebe nazivati velikim vjernicima zaboravljaju da je kršćanstvo izraslo na temeljima malenih i poniznih i zato su, ne u svojoj velikoj vjeri, nego u svojem velikom sljepilu, skloni osuđivati postupke i živote drugih, vitlajući na njih verbalno kamenje čiji udarci ponekad bole i više od fizičkoga ranjavanja: Često je i sama bila prisutna u društvu kada bi ljudi onako naglas komentirali da se od ovih poslijeratnih tobožnjih obraćenika ne može više u crkvu nogom kročiti.
Gjenero poziva svojim romanom na preispitivanje odnosa prema drugomu i drukčijemu, koji je uvijek, kakav god on bio, onaj kojega Krist naziva bližnjim. Nadalje, autorica pokušava podsjetiti čitatelje i na riječi o bolesnima kojima je potreban liječnik, na riječi kojima se veliki vjernici često razbacuju, ali koje u njihovim životima, upravo zbog sklonosti promatranja onih »manje vrijednih« svisoka, očigledno nisu zaživjele. Prostor crkve nije, za razliku od mišljenja mnogih, prostor elitizma. U tom prostoru i, još važnije, u toj zajednici vrijede drukčija pravila od onih koja nameće svijet, paradoksalna neka pravila o posljednjima koji će jednoga dana biti prvi. Stoga je svakomu, ne samo u predblagdansko i blagdansko vrijeme, nego uvijek i u svakom trenutku, mjesto u crkvi. To je mjesto u kojem likovi romana »Skriveno od očiju« osjećaju spokoj kakav bi željeli pronaći i u svojim srcima: I svi ti ljudi koji su na sebi nosili teret svojih života i životnih odluka, tražili su u tom okrilju i u toj pjesmi spokoj i mir, a da toga katkad i nisu bili svjesni ili to sami sebi nisu htjeli priznati.
I sama sestra Leticija koja je vodila zbor željela je i prihvaćala baš te i takve ljude, nije isključivala nikoga, iako je zahvaljujući maloj otočnoj sredini sve o njima znala, ali je, za razliku od mnogih, znala i ono što su svi ti ljudi tako vješto skrivali od očiju: Pomislila je da je Bog zaista originalan i da k sebi uvijek zove ljude koji su daleko od savršenstva, one koje ne očekuju oni koji su skloni osudi. Poznajući ih, dobro je znala da u zbor ne dolaze samo iz puke želje za pokazivanjem na nedjeljnoj misi. Znala je da svatko od njih traga za istinom, pravdom, oprostom i novom prilikom, iako su to duboko u sebi krili ne usuđujući se ništa priznati naglas.
Riječi koje svaki čovjek izgovara i djela koja čini uvijek su posljedica onoga što je i tim riječima i tim djelima prethodilo, posljedica su onoga što čovjek u sebi nosi danima, mjesecima ili godinama kao živu i otvorenu ranu koja truje njegov život, njegovo zdravlje, njegov zdrav odnos prema samomu sebi, prema drugima i prema Bogu. Bez podlijeganja romantičarsko-marketinškoj predbožićnoj patetici, valja bez ustezanja ustvrditi da je svaki čovjek u najskrovitijim prostorima svoje biti dobar jer je nastao na sliku Dobroga, njegov je odraz. Stoga bi bilo poželjno zapitati se tko je zaista taj čovjek o kojem se priča prije negoli se na njega saspe nezaustavljiva i neizbrisiva bujica riječi. I to je ono na što Gjenero također podsjeća: ljudi imaju prošlost koja prema njima često nije bila blaga i zbog te se prošlosti ne bi smjeli osuđivati njihovi sadašnji postupci, ne bi ih se, ako su pogrješni, trebalo ni opravdavati, ali bi se trebalo dati sve od sebe da ih se pokuša razumjeti, jer osuda ne će promijeniti čovjeka, promijenit će ga oprost. Toga je itekako svjestan i don Jerko, župnik župne crkve svetoga Križa, koji je za svoje zboraše uvijek pronalazio riječi utjehe: I dok je vani jačala bura, oni su zaštićeni u toplom kutku župnoga dvora osjećali zajedništvo koje je bilo isprepleteno brigama, težnjama, potragama i grijesima, ali ipak im se nekako činilo sve lakše i podnošljivije u društvu čovjeka koji je radije birao oprost nego osudu, istinski život naspram grijeha. Osjećali su se zaštićeno među tim stoljetnim zidovima koji su u sebi ujedinjavali svu onu snagu vjere i ufanja kroz stoljeća.
U romanu »Skriveno od očiju« župni je zbor, odnosno župna je zajednica, prikazana kao ono mjesto na kojem je svaki čovjek prihvaćen; prihvaćena je njegova prošlost, kao i sadašnjost koja je iz te prošlosti proizišla. Međutim, misao kojom autorica završava svoj roman misao je o osobnom prihvaćanju i rasvjetljavanju vlastite prošlosti, misao je o opraštanju drugima i opraštanju sebi jer to je jedini preduvjet na kojem se mogu graditi temelji zdrave budućnosti. Predbožićno i božićno vrijeme stoga pozivaju na intenzivnije promišljanje o Djetetu koje je svojim rođenjem darovalo najviše što je moglo – sebe samoga i to, bez iznimke, svakomu čovjeku, sa svim njegovim slabostima. Onaj čovjek koji misli da najmanje zaslužuje Božju prisutnost u svojem životu, taj ga zapravo najviše i treba. A za takvim čovjekom i Bog najviše čezne. Zato i ostavlja svu ljepotu i sigurnost raja da bi se mogao roditi u hladnoj i sirotinjskoj štalici i pružiti mu ljubav koju ničime ne uvjetuje, ljubav koja čovjeka i u njegovu najgorem izdanju i želi i strpljivo čeka zajedno s anđelima na slami u Betlehemu.
