»Veliki pothvat ubrzo sustiže umor«, riječi su Francesca Petrarce kojima je opisao duhovne i tjelesne padove, ali i otpore prema uzastopnu ustajanju i konačnu uspinjanju na planinski vrh blaženoga života. Poput Petrarce, svatko je suočen s naporima ustajanja, što zbog pomanjkanja motivacije, nepremostivih izazova, tjelesnoga umora, tjeskobe. Zbog toga slatko i jasno se kristalizira želja odustajanja, odnosno trenutak kada čovjek izabire ono »ne«: ne mogu, ne ću, ne znam, ne želim. No odustajanje i nije toliko loše, barem kada se spoznaje ograničenost vlastitih mogućnosti, kao i smisao te prohodnost onoga vlastitoga životnoga uspona. Međutim, neprekidno ostajati na dnu, opravdavati se ograničenošću vlastitih mogućnosti kada za opravdanje nema uporišta, hraniti se dosadnom i učmalom bezvoljnošću te neodlučnošću jedino se može nazvati lijenošću.
Izvana slatka, iznutra gorka, lijenost je kamen spoticanja svakomu pomaku, a kamoli uspinjanju. Ona je svakodnevna bitka čovjekova koja tiranski pokušava ovladati svim dijelovima njegova života: skreće pozornost s bitnoga, teško predstavlja kao nemoguće, lagano kao nebitno, difamira, laže, skriva se te naposljetku vješto vlada. Zato joj se treba oduprijeti oružjem kojim se sama koristi. Budući da je lijena u svemu osim u upornu promoviranju lijenosti same, njezina je upornost primjer za njezino pobjeđivanje. Valjano joj se može suprotstaviti lijenošću prema lijenosti, odnosno upornim i hrabrim odupiranjem lažnomu uživanju te pogubnu trošenju danoga vremena: »Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite« (Kol 3, 23-24).
