Posljednjih dana u hrvatskom se društvu u kontekstu pandemije aktualiziralo pitanje ljudskih sloboda. O tome bi se moglo govoriti s brojnih gledišta, no nije nikakva tajna da u raspravama koje se vode u širim i užim društvenim krugovima veliku ulogu imaju društvene mreže i internet.
No manje je možda poznato da internetski prostor, dok istodobno služi kao dragocjena platforma za povezivanje ljudi i razmjenu informacija, može čak postati zaprjeka za današnje krizno vrijeme toliko potrebnomu dijalogu među različitim društvenim skupinama i pojedincima te ugroziti, to jest ograničiti ljudsku slobodu – što nekima očito pogoduje.
Naime, društvene mreže i internet uvelike funkcioniraju na temeljima umjetne inteligencije koja se preko algoritama prilagođava korisniku koji ondje boravi i koji traži informacije. Time se obilato koriste i oglašivači, što je pak posebna tema. No dok je prosječni korisnik uvjeren da je slobodan dok boravi uz mrežne tehnologije, one mu, povlađujući njegovim interesima i predlažući personalizirane sadržaje, nerijetko sužuju pogled, umjesto da ga proširuju. Time se stereotipi u društvu ne smanjuju, nego rastu, hraneći se novim personaliziranim informacijama, a sloboda za kojom čovjek čezne može postati sve nedohvatljivija. Plod je toga, uz ostale činitelje, da baš u pandemiji u kojoj, umjesto da se traži zajedništvo, rastu dezorijentiranost ljudi i društveno nezadovoljstvo.
Naime, vjerojatno je da će se osobi koja na internetu npr. pretražuje informacije o štetnosti cijepljenja protiv koronavirusa »spontano« predlagati članci i sadržaji koji podupiru njezino stajalište. Isto će se vjerojatno događati i onima koji strahuju od širenja bolesti, pogotovo starijima koji su osjetljiviji. Tako se osobe, a da toga često nisu ni svjesne, uvlače u začaran krug u kojem se teško probijaju drugačije informacije. Tako se dodatno potiče svrstavanje ljudi u tabore, u kojima, naizgled sigurni, ljudi ipak ne osjećaju spokoj jer nedostaje istinske komunikacije – a Bog je stvorio čovjeka da bude biće dijaloga.
Mnogi će primijetiti da postoje skupine i pojedinci koji su preko društvenih mreža »slučajno« naišli na videosadržaje ili tekstove s primjerima posljedica zaraze ili o cjepivima, a nerijetko se kasnije ispostavi da su mnoge vijesti i prilozi bili lažni. Iako bi se u društveni napredak moglo svrstati to što postoje tehnologije koje štede čovjeku vrijeme za pretraživanje i »prijateljski« se odnose prema njemu jer predlažu sadržaje koji mu se sviđaju, brojna su istraživanja pokazala da se takvim načinom nerijetko sužava informiranost te otežava dijalog.
Zato je važno da se na Hrvatskom katoličkom sveučilištu dogodio 11. studenoga veliki međunarodni simpozij »Čitatelj i čitanje u digitalno doba« te da je među njegovim plenarnim predavačima sudjelovala i američka znanstvenica Renee Hobbs koja je promicateljica tzv. algoritamske pismenosti među mladima te poduzima inicijative da se osvijetli ta problematika, nevezano uz pandemiju.
Mnogi danas s pravom postavljaju pitanja poput sljedećih: Kako je moguće da su oni koji su do jučer mogli normalno razgovarati danas tako teško nalaze zajednički jezik? Zašto je o pitanjima povezanim s koronakrizom tako teško uspostaviti dijalog? Što se dogodilo da danomice samo rastu stereotipi i podjele? U potrazi za odgovorima čovjeku očito ne će pomoći tek ako ta pitanja utipka u internetsku tražilicu.
