Brojni su tekstovi iz evanđelja u kojima se Isus prikazuje moćnim donijeti ljudima zdravlje i radost u život. Jedan od njih zasigurno je i tekst Markova evanđelja u kojem se čita o Isusovu ozdravljenju kćeri nadstojnika sinagoge po imenu Jair. U tekstu se mogu uočiti klasični elementi opisa Isusovih čuda. Na sceni se nalazi čovjek koji traži pomoć te u Kristu prepoznaje onoga koji to i može učiniti. Slijedi zatim opis problema te vapaj za pomoć. Promotrivši narav problema, Krist nastoji potom biti od istinske pomoći te donijeti ljudima utjehu i radost života.
Izvor ozdravljenja
Jairova priča ipak je ponešto drukčija od svih drugih priča o Kristovim ozdravljenjima. Nije bolestan Jair, nego njegova kći. On sam ju promatra gotovo mrtvom te traži od Isusa da na nju stavi ruke kako bi ju vratio u život. Krist je pak onaj koji prihvaća Jairovu molbu te se upušta s njim u dijalog. I već taj dijalog smjera prema onomu što je istinski važno u procesu ozdravljenja čovjeka, a to je vjera. Krist Jaira usmjerava prema izvoru ozdravljenja njegove kćeri. To će biti ni više ni manje nego njegova osobna vjera.
Unatoč tomu što Jair tako ne gleda, nego se većma uzda u Kristovu terapeutsku moć, Krist neopterećen sobom usmjerava ga prema izgradnji osobne vjere. Vjere koja je sposobna i njegovoj kćeri donijeti zdravlje i puninu života.
U izgradnji osobne vjere čovjeku je potrebna suradnja i potpora vjerničke zajednice. Jairu pak ni to ne ide u prilog jer narod koji se okupio u njegovoj kući ne pokazuje odveć snažnu vjeru. Razgovor i molba za pomoć upućena Kristu biva proglašena tlapnjom i mučenjem učitelja. Krist i tada s Jairom nastavlja dijalog te ga usmjerava prema izgradnji snažnije vjere. Ovomu to zasigurno nije jednostavno. Kako vjerovati kada se ruši život onih do kojih je čovjeku istinski stalo? No tada se sve pomalo počinje mijenjati. Nije više Jair onaj koji nešto čini, sada je to Krist.
Krist u susretu s ljudskom nemoću i opakošću nevjere ulazi u okvire obamrlosti te se prikazuje istinskim gospodarom života. Onim koji se ne zaustavlja pred ljudskim obzirima te nemogućnošću dubljega poniranja u stvarnost. Upravo to traži i od ljudi u Jairovoj kući jer ono što slijedi uistinu je nevjerojatno.
Razgovor s učiteljem donosi istinsko ozdravljenje
Isus u nastavku evanđeoske scene prikazuje prije svega osobnu moć i autoritet te ujedno način iscjeljenja čovjeka. Čini se da djevojku ozdravlja, odnosno pridiže iz bolesničke postelje prije svega snaga Kristove riječi. Polaganje ruku u pravom se smislu te riječi u tekstu ne događa, nego čitatelj svjedoči jednoj sasvim običnoj gesti ohrabrenja mlade djevojke. Tek joj je dvanaest godina, no osjeća se mrtvom. Sam Krist njezinu obamrlost ne gleda na način da je uistinu umrla jer ustvrdio je netom da spava. U snu ljudski organizam ne radi punim kapacitetom. Probava i radnje u organizmu zastaju.
I doista, tako promotrivši Jairovu kćer, može se doći do zaključka da će joj istinsko ozdravljenje donijeti prije svega osobni razgovor s učiteljem i povratak povjerenja u nju samu. Baš zato evanđelist tvrdi da joj Isus zapovijeda da ustane.
Jairova kći za Isusa nije tek kćerkica, nego djevojka. On na nju ne gleda kao njezin otac. Neki će tumači reći kako tu i leži uzrok njezinih problema budući da joj temeljnu ranu stvara odnos s ocem koji joj ne da da raste njezina osobnost. Krist se pak pokazuje kao onaj koji vjeruje u njezin potencijal i snagu. Ne promatra ju tek kao djetešce koje nije sposobno ništa učiniti. U njoj vidi djevojku koja uz malo potpore i ohrabrenja na životnom putu može učiniti puno. Možda je »bolest« kćeri ustvari pokazatelj »bolesti oca« te će njezino »ozdravljenje« biti i »ozdravljenjem oca«. Vrijedi i o tome promišljati.
Važno je imati vremena za čovjeka
Svećenici u pastoralu često nailaze na djevojke i mladiće koji su u potpunosti sposobni učiniti velike stvari u svojem životu, no nedostaje im iskrena potpora i ohrabrenje na životnom putu. Bez ohrabrenja i potpore mladi čovjek počne brzo sumnjati u ono što on jest te mu se njegovi napori čine besmislenim. Jedna gesta pohvale i ohrabrenja može sve promijeniti te u čovjeka posaditi snagu za život. Koliki su ipak oni koji prolaze kroz život poput spavača jerbo im nedostaju oni koji će ih pohvaliti i stisnuti ruku. Ne zato da bi ih uzvisili u nebo jer je ionako ono što dobro čine milosni Božji dar, nego zato da bi njihove duše mogle rasti i nastaviti biti u dobru.
Baš se zato u suvremenim kulturnim kretanjima često može susresti govor o empatiji i suosjećanju s ljudima. Nešto što bi trebalo biti tako obično postalo je nešto o čemu uvijek ponovno treba govoriti. Stisak ruke i topla riječ postali su skupocjeni trenutci ljudskoga života. A tada je teško živjeti jer ljudska duša tada vene budući da ne dobiva nutarnje poticaje za radost. U tom trenutku čovjek može brzo potonuti te jednostavno usnuti.
Čini se da je uloga Crkve danas u društvu promijenjenih odnosa prije svega u činjenici da bi ona trebala buditi čovjeka. Davati mu istinsku i snažnu riječ koja će mu ponovno vratiti snagu za život te samim time radost života. Zato je jako važno imati vremena za čovjeka. Radovati se susretu s čovjekom jer jedan iskren i čist susret ohrabrenja čovjeku može vratiti radost i smisao. Moliti je svakoga dana za takve susrete.
