Na Petrovu polju nedaleko od Drniša, s lijeve strane uz prometnicu koja povezuje Drniš i Šibenik, podiže se crkva među narodom poznata kako »Roga«. Još je u skeli, a pokraj nje se nalazi potpuno uređena kuća čiju unutrašnjost resi kamen podneblja. U kući je središte Dalmatinskoga vikarijata Križevačke eparhije koja obuhvaća grkokatoličke župe Kričke, Baljke i Vrliku te duhovni centar za grkokatolike u Zadru i novoosnovanu župnu zajednicu u Splitu. Donedavno je drevne Kričke vodio sadašnji vladika križevački Milan Stipić, koji je dao velik doprinos obnovi, a odnedavno ih je preuzeo đakon Jan Jakubov, koji nakon još nekoliko ispita čeka svećeničko ređenje. U kući vikarijata živi sa suprugom Suzanom. Oboje su Slovaci.
O tome što ga je privuklo da dođe u Hrvatsku, kako promišlja budućnost tih krajeva i kakav će biti doprinos potpunoga uređenja crkve đakon Jakubov je rekao: »Privukli su me zemlja, more, ljepota i klima Dalmacije. Moja supruga i ja volimo more i taj ambijent, mirise, a i otvorena srca mnogih ljudi s kojima smo se susreli. K tomu, crkva u Kričkama je kulturni, povijesni i arhitektonski biser. Još nas motivira i to što je mnogima drago da se obnavlja crkva i da se grkokatolici vraćaju u ove krajeve. Cijelo je dalmatinsko zaleđe na neki način posebno i čarobno mjesto. Ljudi koji dođu do crkve u Kričkama govore da osjećaju mir i nešto posebno.« Tomu zasigurno pridonosi i očuvana ikona Presvete Bogorodice Čudotvorne koja je preživjela sve tamošnje nedaće.
Osvrćući se na burnu i bogatu prošlost, đakon Jukubov navodi da je još 1836. križevački biskup Gabrijel Smičiklas za župe Kričke, Baljke i Vrliku osnovao Dalmatinski vikarijat sa sjedištem u Kričkama. Uz pomoć vlade iz Beča koja je bila sklona grkokatolicima u Kričkama je 1832. izgrađena crkva posvećena Pokrovu Presvete Bogorodice, u Baljcima crkva Preobraženja Gospodinova 1836. i u Vrlici crkva Presvete Trojice 1845. Zadnji dalmatinski vikar i kričanski župnik bio je u narodu omiljeni o. Janko Heraković, koji je zbog prijetnja partizana krajem 1942. morao napustiti Dalmaciju, no spasio je župne matice, što je presudno svjedočanstvo povijesti dalmatinskih grkokatolika.
Jakubov navodi da su u Drugom svjetskom ratu crkve u Kričkama i Baljcima bile zapaljene, a za vrijeme Domovinskoga rata na blagdan Velike Gospe 1993. četnički su ekstremisti minirali crkvu u Kričkama. Crkve u Baljcima i Kričkama karakteristične su po svojim dvojim zvonicima i u narodu su poznate pod nazivom »Roge«.
»Na području Dalmacije živi oko šest stotina grkokatolika i život se polako vraća u naše crkve i župe. U Kričkama je osnovan manastir Pokrova Presvete Bogorodice i monasi su u procesu formacije, ali su Kričke i dalje župa koja je stanoviti duhovni centar za područje cijele Dalmacije. Obnova crkve puno znači jer drniški je kraj dao puno znamenitih grkokatolika.«
»U Kričkama su rođena dva poznata hrvatska pjesnika: Mihovil Nikolić i Jovan Hranilović. Malo je u javnosti poznato da je glasoviti kričanski župnik Vladislav Laboš prvi prepoznao veliki talent poznatoga kipara Ivana Meštrovića te ga neprestance podupirao u njegovoj ranoj formaciji. Poznat je Josip Vežić, drniški nadšumar i veoma zaslužan biolog za to područje, te mnogi drugi«, navodi đakon Jakubov. »Povijesno naslijeđe u odnosu sa Srpskom pravoslavnom Crkvom dosta je složeno, ali se trudimo u novije vrijeme razvijati odnose međusobnoga razumijevanja i prihvaćanja.«
Na području Dalmatinskoga vikarijata crkve su bile spaljene, sve je bilo uništeno, a sada se dižu iz pepela. Odnedavno je počeo redoviti pastoral u Zadru. »Sve do 1918., odnosno do kraja Prvoga svjetskoga rata i raspada Austro-Ugarske, u Zadru je postojala grkokatolička župa, točnije vojna kapelanija, s više od 500 pripadnika iz raznih krajeva Austro-Ugarske. U Dalmaciji su postojale i grkokatoličke župe u okolici Drniša (Kričke, Baljci, Vrlika) koje su stradale u Drugom svjetskom i Domovinskom ratu, a njihovi su se stanovnici raselili po dalmatinski gradovima. Đakona Livija Marijana Križevačka je eparhija, zajedno sa svećenikom Marjanom Jeftimovim, jastrebarskim župnikom, imenovala za redovitu pastoralnu skrb i održavanje bogoslužja za zadarske grkokatolike. Dalmatinci vole obrednost, pa tako i istočni obred jer je mističan, pjevan, ekspresivan. Hvala Bogu, Katolička Crkva vrlo je bogata, vjernik može biti koptskoga, armenskoga, sirijskoga, grčkoga ili rimskoga obreda«, rekao je Jakubov.
U susjednoj župi Gradac župnik je biritualac fra Ivan Čupić. »S franjevcima imamo izvrsne odnose. Za vrijeme moga studija teologije u Splitu više od godinu dana stanovao sam u klerikatu, tj. u bogosloviji za franjevačke bogoslove. Prihvatili su me kao svojega, nisu pravili nikakve razlike. Ondje sam upoznao i puno fratara svećenika, profesora i mojih budućih kolega u pastoralu. Trenutačno sa suprugom idem na bogoslužje u Drniš jer nam je najbliže, a tamo i đakoniram na misama. Župnik fra Damir i župni vikar fra Ante bliski su mi prijatelji. Fra Ivan Čupić isto je naš bliski kućni prijatelj i puno je napravio za nas i općenito za grkokatolike u drniškom kraju«, svjedoči Jakubov.
»U Slovačkoj ima 200 tisuća grkokatolika, tako da se o nama više zna među rimokatolicima i prisutni smo u mnogim župama, a ima i velikih grkokatoličkih župa. Tamo su odnosi izvrsni, poštujemo jedni druge i međusobno surađujemo jer smo i jedni i drugi u jedinstvu Katoličke Crkve«, napominje Jakubov, koji dolazi iz slovačke Košičke eparhije.
O prihvaćenosti u široj zajednici i informiranosti prosječnih vjernika kaže: »Supruga Suzana radi u frizerskom salonu u Drnišu kao barber – brijač za muške kose i brade, a prihvaćena je vrlo dobro. Što se tiče informiranosti, ponekad se ugodno iznenadim koliko pojedini ljudi znaju o našoj Crkvi. Ali isto tako ponekad me iznenadi da su premalo informirani oni koji bi trebali više znati, barem to da smo u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, na primjer što se tiče dijeljenja svetih tajna. Ali mislim da to ide nabolje«, zaključuje đakon Jakobov.
