»Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku. Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dolazi sablazan. Pa ako te ruka ili noga sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Bolje ti je ući u život kljastu ili hromu nego s obje ruke ili s obje noge biti bačen u oganj vječni. I ako te oko sablažnjava, izvadi ga i baci od sebe. Bolje ti je jednooku u život ući nego s oba oka biti bačen u pakao ognjeni. Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih jer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima« (Mt 18, 6-11).
Kako shvatiti ove Isusove riječi i što bi čovjek trebao učiniti da sablazni sebe ili drugoga? Kakva su to djela?
Čitatelj
Sablazan je grješan događaj – djelovanje, propust, govor (»ali ne i misao, jer mora biti nešto izvana zamjetljivo«), piše Lilia Sebastiani u »Enciklopedijskom teološkom rječniku«, tumačeći da je taj događaj »drugima grješna prigoda ili općenito na duhovnu štetu«. »To može ovisiti o samoj naravi čina, ali i o položaju onoga koji sablažnjava.« Na primjer, ako onaj koji sablažnjava ima neku vodstvenu ulogu, ako ima moralni ili institucionalni autoritet, ili o onima koji trpe posljedice sablažnjiva čina (podređeni, učenici, psihički i emotivno slabe osobe…), a mogli bismo dodati: baš oni o kojima govori Isus u evanđelju koje ste naveli.
Moralni teolozi uobičajeno razlikuju aktivnu i pasivnu sablazan. Pasivna se naziva i primljenom sablazni, a ipak se samo za aktivnu sablazan smatra da je »sablazan u pravom smislu«, piše Lilia Sebastiani i tumači da se aktivna sablazan uobičajeno dijeli na »izravnu« i »neizravnu«, pa dodaje: »Izravna je ona u kojoj je sablazan povezana sa samom naravi izvršena čina i vrijedi u svim slučajevima u kojima se počini grijeh koji uključuje suradnju drugoga. Očito najteži oblik sablazni imamo onda kad je nakana upravo prouzročiti grijeh i duhovnu propast drugoga; ipak, redovito je nakana neki u sebi grješan čin. Neizravnu sablazan imamo kad grješni čin po sebi ne uključuje grijeh drugoga, ali je izvršen znajući da će vrlo vjerojatno kod drugih prouzrokovati grijeh.«
Nadalje tumači da je crkveno učiteljstvo uvijek posvećivalo priličnu pozornost grijehu sablazni, no tijekom vremena došlo je i do pomaka u razumijevanju sablazni. U prvoj polovici 20. stoljeća u središtu pozornosti kao sablazan bili su tako primjerice »moda, plesovi, mladenački ‘promiskuitet’, časopisi i filmovi«, a s Drugim vatikanskim koncilom službeno je prihvaćeno važno i proročko proširivanje pojma sablazni. Tako se i nesklad između vjere i života u mnogih kršćana smatra sablažnju jer jedno govore i ispovijedaju, a drugo rade, piše u pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes«: »Kod mnogih taj raskorak između vjere koju ispovijedaju i svagdašnjega života valja ubrojiti među teže zablude našega vremena. Tu su sablazan već u Starom zavjetu proroci žestoko napadali, a u Novom je zavjetu još mnogo više sam Isus Krist zaprijetio teškim kaznama. Neka se, dakle, lažno ne suprotstavljaju stručne i društvene djelatnosti, s jedne, i religiozni život, s druge strane. Kršćanin koji zanemaruje svoje dužnosti prema bližnjemu, štoviše, i prema samom Bogu te dovodi u pogibelj svoje vječno spasenje« (GS 43). No jednako je tako sablazan i utrka u naoružanju (GS 81), a mnogi poglavari Katoličke Crkve upozoravaju – u svojim dokumentima, propovijedima i naučavanju – da je sablazan i nejedinstvo među kršćanima i među Crkvama.
Težinom sablazni opterećuje se i samoubojstvo »ako je počinjeno s namjerom da posluži za primjer, osobito mladima«, ističe se u Katekizmu Katoličke Crkve (KKC 2282), koji govoreći o poštovanju dostojanstva osobe, ističe: »Sablazan je stav ili ponašanje koje druge navodi na zlo. Tko sablažnjava, postaje bližnjemu napasnik. Nasrće na krepost i čestitost: može brata uvući u duhovnu smrt. Sablazan je teški grijeh ako onaj tko je izaziva djelom ili propustom hotimice navodi druge na veliko zlo. Sablazan poprima osobitu težinu poradi autoriteta onoga tko je uzrokuje ili slabosti onoga tko joj podliježe. Našem je Gospodinu nadahnula ovo prokletstvo: ‘Tko sablazni jednoga od ovih najmanjih (…) bilo bi mu bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku’ (Mt 18, 6). Sablazan je teška kad je uzrokuju oni koji su po naravi ili po službi dužni druge učiti i odgajati. Isus to prigovara pismoznancima i farizejima: uspoređuje ih s grabežljivim vucima u ovčjoj koži« (KKC 2285).
No Katekizam upozorava i na to da sablazan mogu izazvati i zakoni ili ustanove, kao i moda i javno mnijenje: »Tako su za grijeh sablazni krivi oni koji promiču zakone ili društveni ustroj koji vode srozavanju ćudoređa i kvarenju vjerskoga života, ili uzrokuju ‘društvene uvjete koji, hotimice ili nehotice, otežavaju ili praktički onemogućuju kršćansko ponašanje u skladu s (Božjim) zapovijedima’. Slično se događa s predstojnicima poduzeća koji izdaju takva uputstva da navode na varanje, s učiteljima koji ‘ozlojeđuju’ svoje učenike ili s onima koji manipulirajući javnim mnijenjem skreću ga s puta ćudorednih vrijednosti« (KKC 2286), kao i onaj koji se »vlašću koju ima tako služi da potiče na zla djela«, te tako postaje »krivcem sablazni i odgovornim za zlo kojemu je, izravno ili neizravno, pogodovao« (KKC 2287), a u sablazan se ubraja i blud, pornografija, prostitucija…
