Isus u prispodobi donosi dva primjera molitve. Farizej i carinik nalazili su se u hramu i različito rekli: »Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi« odnosno: »Bože, milostiv budi meni grješniku.« Jedan nije započeo razgovor s Bogom, a drugi je u Bogu pronašao put za iskreniju sutrašnjicu.
Kojega bi se čovjeka prije moglo primijetiti u molitvi? Hoće li to biti onaj koji uspravno stoji negdje sprijeda, isturen pred svima ili će to biti neki koji stoji na ulazu, ne želi ni podići oči prema Bogu? Nebrojeno je puta isto pitanje zagolicalo tolike vjernike, a iz njega su počele izvirati osude: »Tko su oni što su u prvim redovima? Uspravno se mole Bogu! A mi straga, poput carinika iz Isusove prispodobe!« Česta je ta usporedba onih isturenih i onih povučenih. A sve kako bi se opravdali oni što se naguravaju tamo negdje iza ne bi li barem fizički ispunili svoju nedjeljnu dužnost.
Prispodoba o molitvi farizeja i carinika nasreću nije o položaju gdje se nalaze u hramu. Nije čak ni o njihovu položaju tijela. Tako je nebitno što je farizej stajao uspravno, a carinik spuštena pogleda. Ono što ih razlikuje jesu njihove molitve. U glavi farizeja vrti se misao: »Bože, hvala ti što nisam kao drugi ljudi.« Carinik ponavlja: »Bože, milostiv budi meni grješniku.« Kada bi se svatko zapitao bi li se u životu našlo više »hvala ti što nisam« ili »oprosti što jesam«? Pa mnogo se češće čovjek uspoređuje s drugima, osobito lošijima, i onda zahvaljuje što nije takav. Koliko samo puta čovjek zahvali što nije poput onoga lijenoga susjeda kod kojega je cijele noći upaljen televizor, što nije pijanica poput onoga dalekoga rođaka kojega je obitelj napustila, što ima posao za razliku od onoga lika u ulici koji po cijele dane šeće psa po parku. Usporedbe čovjeku nisu strane, po njima vrjednuje sebe. Iz njih započinju i prvi tračevi, ispunjavanje razgovora s društvom, a sve u svrhu kako bi si čovjek mogao dokazati: »Bolji sam od drugih.« Ispunjen navikom da o sebi misli najbolje, nije ništa neobično da je i farizej Bogu uputio takvu molitvu. Ono što je bio njegov razgovor s prijateljima, takav mu je postao i razgovor s Bogom: »Hvala ti što nisam.«
Riječi zahvale ponavljaju oni koji u crkvu idu, a često i oni koji u nju ne kroče: »Hvala ti što nisam poput onih koji idu u crkvu. Nije vjernik onaj koji u nju ide, nego kako se ponaša.« Misle da im ona ne treba jer se smatraju boljima, naprednijima, drugačijima. Svojim postupkom također upadaju u krug farizejskih molitelja. Svaki koji se pred Bogom hvali onim što je izbjegao postaje onaj koji u molitvi ne će pronaći zadovoljštine.
Poniznost je nadmašila ponos pohvale u molitvi. Govori o tome Ivan Zlatousti u djelu »O poniznosti uma«: »Čak i ako bismo se trebali popeti do samog vrha vrline, smatrajmo sebe posljednjima od svih. Oholost je sposobna srušiti čak i sa samih nebesa onoga koji ne obraća pozornost. Poniznost uma može dostići visinu iz samog ponora grijeha, ako čovjek zna biti trijezan. To je ono što je postavilo carinika ispred farizeja. Poniznost uma i priznanje vlastitih počinjenih grijeha dovelo je razbojnika u raj pred same apostole. Kada se grešnost spoji s poniznošću uma, tada teče takvom lakoćom da prolazi i nadmašuje pravednost povezanu ponosom.«
Kršćanin se ne će nadmetati usporedbama. One ne vode nikamo. Psiholozi čak upozoravaju da se ni djecu ne uspoređuje s drugima. Najprije neka se promotri što se može popraviti. Gdje su nedostatci? Što u životu škripi? Kršćanski put tako ne postaje put nekoga hvalisanja u nadmetanju s drugima, nego put skromnosti: »Bože, milostiv budi meni grješniku.« Carinik je zatražio od Boga pomoć u onom što mu ne ide, u svojim slabostima, u traženjima, na kraju – u kajanju koje mu također nekada zna nedostajati. I našao se opravdan pred Bogom. On je u molitvi izrekao sebe, a ne druge; izložio je svoje slabosti, a ne tuđe mane. To je bila iskrena molitva, a ne ona gdje se tko nalazi u crkvi! Carinik nije tražio osudu u drugima jer nije želio dokazati da je pravedniji od ostalih. I tko onda polazi u crkvu? To nisu promatrači, nisu hvalisavci, nisu ljudi željni uspoređivanja, nego grješnici koji Bogu priznaju da na putu pogrješaka žele hoditi naprijed u zajedništvu s drugima. A to samodopadni čangrizavci nikada ne žele priznati.
Gospodine, neka naša molitva ne bude sebična zahvala koja gazi preko pogrješaka drugih ljudi, nego nas učvrsti u promatranju vlastitih pogrješaka
kako bismo mogli prihvatiti Tvoju ruku pomirenja u vijeke vjekova. Amen.
