U dosadašnjim nastavcima nizanke (od br. 10 do 13) prikazani su, prema svjedočenjima preživjelih logoraša i puštenih na slobodu, doista raznovrsni i brojni radni pogoni i poslovi. O njima je logorska uprava uredno vodila i »ocjene rada« u »Izvještaju o vladanju« za svakoga pojedinoga zatočenika pa bi trebalo u kontekstu tvrdnje o »jasenovačkoj tvornici smrti«, tj. svakodnevnom ubijanju stotina i tisuće logoraša odgovoriti na jednostavno pitanje – čemu, zašto i koja je uopće bila svrha spomenutih ocjena?
Dopis Zapovjedništva sabirnih logora u Jasenovcu od 19. prosinca 1941., ur. br. 1903/41 upućuje na zaključak da su se i ustaše, bez obzira na vojnički čin, morali pridržavati određenih norma. Naime, u dopisu se izvješćuje Ustaška nadzorna služba, ured II., da su zbog »teškog zločina protiv države i pokreta strijeljani sjedeći ustaše: zastavnik Josip Moravac, vodnik Muhamed Ibrahimpašić i čerkari Ivan Lasić, Geza Šoljom, Meho Crnkić, Ibrahim Pašić, Meho Jusić, Blaž Kruljac i Ibro Šabić«. Strijeljani su, uz ostalo, jer su pljačkali zatočenike, a dopis je poslan na 17 adresa: »Glavnom ustaškom stanu, stožeru Ustaške vojnice, vojnom uredu Poglavnika, UNS-u i lokalnim tijelima: općinskom poglavarstvu Jasenovac, kotarskoj oblasti Novska, velikoj župi Livac i Zapolje u Novoj Gradiški«.
»Pokraj grobova ustaša postavljena je ploča s natpisom: ‘Ovdje leže oni koji su se ogriješili o ustaška pravila.’ Novi stražari koji će dolaziti na službu u Jasenovac i na tom će mjestu polagati prisegu i potpisivati izjavu da se neće opijati i kockati te da neće krasti.« (Igor Vukić: »Jasenovac iz dana u dan; Kronologija«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2019. str. 34.-35.).
O ustašama koji su bili kažnjeni, jedan od njih i ubijen u jasenovačkom logoru, u svojoj poslijeratnoj izjavi Centralnoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, str. 7.-8., od 25. kolovoza 1945. govorio je i zagrebački Židov Zdenko Schwartz:
»Sjećam se nekih imena ustaša: Lurak Šime, Černetić, Randić Branko, Babić Mario, Eterović, Steiner, Boris, Stokić, Brkić Osman, Gabrić, Cenković, Dangubić i Arnautović, kojega su ustaše samoga likvidirali, Marijanović Zvonko« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 68).
Zbog većih disciplinskih prekršaja i nepridržavanja strogih logorskih propisa nisu samo neki ustaški časnici i vojnici/stražari bili kažnjeni smrću javnim strijeljanjem, nego također zatočenici, doušnici i druge osobe od ustaškoga povjerenja, o čemu govori Odluka o utvrđivanju zločina okupatora i njihovih pomagača, ur. br. 1273 – 1945. za Židova Hermana Spillera, starosti »oko 33 godine« iz Osijeka. U rubrici »Posljednje boravište« zapisano je »logor Jasenovac, i u Jasenovcu ubijen«. O njemu je u zaključnom poglavlju poslijeratna komisija zapisala:
»Špiller Herman bio je u ljetu 1942. godine prema iskazu svjedoka ing. Ličine, zatočenika iz logora Stara Gradiška, isto zatočenik u Logoru Stara Gradiška, te je bio doušnik ustašama i kao takav stekao povjerenje kod ustaša na štetu ostalih zatočenika.
Isti je prema iskazu bivšeg zatočenika u Jasenovcu Danon Jakoba, iz Zavidovića, strijeljan na javnom nastupu u logoru, kada je poslije iz Stare Gradiške bio prebačen.«
Ličina je o njemu komisiji 15. svibnja 1945. izjavio:
»Nadalje je doušnik bio Herman Spiller, iz Osijeka, koji je stekao toliko povjerenja u ustaša, da su mu dali da nosi i zlatni prsten, pero, a da pače i revolver« (HDA, ZKRZ – Zh – 242).
Jednako kao i Židov Spiller završio je i logoraš Rumunj s nadimkom »Tito«, kojega u poslijeratnom iskazu Zemaljskoj komisiji za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača 15. svibnja 1945., nabrajajući ustaške doušnike, spominje Dušan Ličina:
»Tako u prvom redu najvažniji je doušnik bio Branko Vojnović, jedan pravoslavac građevni poduzetnik, negdje iz Bijeljine, ili Brčkog, koji je prošao logore na Rabu, Pagu, Gospiću, Jastrebarskom, te je u St. Gradiški vršio funkciju douškivača i služio ustašama. Za njega sam kasnije čuo da je pao u ruke Oslobodilačke vojske i da je strijeljan. To je bio jedan čovjek, 35 godina, dosta visok, krupniji, smeđe boje, nadalje su kao doušnici fingirali neki Klein, čini mi se trgovac iz Bos. Broda, Židov, zatim isto Židov – Atias iz Sarajeva, koji je da pače i sam sudjelovao kod mučenja i tukao pogotovo svoje Židove. To je čovjek preko 40 godina. Konačno sam kao doušnika upoznao nekoga Rumunja Teodora Konstantina, kojega su ustaše zvali Tito, a koji je bio poznat po tome što je na ljudima rukama vadio zube. Konstantin je bio najveća osoba povjerenja ustaša, te je lično svojom rukom ubijao, tukao i mučio, denuncirao i sudjelovao kod odlučivanja koga će u logoru ubiti, a koga poslati na rad« (ZKRZ – Zh – kutija 242).
Jakob (Jakica) Danon u svojoj je izjavi 22. svibnja 1945. (br. 1273) otkrio »Titov« završetak:
»I Rumunj ‘Tito’ je na javnom nastupu streljan u logoru Stara Gradiška po ust. časniku Marušiću« (HDA, ZKRZ – ZH – kutija 242).
NASTAVLJA SE
