O tome da su pojedini logoraši prebacivani u neku od zagrebačkih bolnica, među kojima najčešće na Rebro, 26. svibnja 1945. svjedočio je »referentu« Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu dr. Boži Bićanu i zapisničarki Danici Horvat ratar Stjepan Pendelin rođen 18. lipnja 1916. u Veleševcu kod Velike Gorice:
»30.I.1943. bio sam odpremljen iz logora u Jasenovcu u Zagreb natrag na Savsku, te sam ovdje u veljači ponovno obolio na upali pluća i upali podrebrica. 16. dan nakon što sam se javio na lekarski bio sam odpremljen u bolnicu na Rebro i tu sam odležao nekih 6,5 mjeseci, a onda ponovno vraćen na Savsku c. sa pok. Ogrizovićem, Reihercerom i nekim drugima, a dočekao nas je neki Krizmanić, zapovjednik sa povikom ‘ha, došli su Hrvati’. Na Savskoj c. ostao sam sve do 3.VI.1944. kad sam bio pušten na slobodu… Nakon što sam bio pušten sa Savske c. 3.VI.1944. liječio sam se još jedno vrijeme na Kliniki u Draškovićevoj t.j. do 26. kolovoza 1944., a onda sam otišao kući i odmah prešao u partizane« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 219).
»Lakši slučajevi« navodno su smještani u logorsku tzv. »poštednu bolnicu«, o čemu je svjedočio Židov Steiner, fotograf uprave policije u Zagrebu, sa stanom Nova ves 83/II, koji je 18. svibnja 1945. referentu poslijeratne komisije dr. Ljudevitu Konopki izjavio:
»Kako sam uslijed slabe hrane jako oslabio u Ekonomiji, gdje sam bio mjesec dana, to sam bio premješten u t. zv. poštednu bolnicu u kojoj je već bilo oko 300 zatočenika…« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 219).
I Židov Slavko Bril tvrdio je da je bio liječen u logorskoj bolnici jer kad je bio deportiran u Jasenovac početkom 1942., već je bio »teško tuberkolozan i sa slomljenom nogom u gipsu«. »Radio je u odjelu keramike u Jasenovcu, a umro je u zatočeničkoj bolnici, prema nekim izvorima 1943., a prema drugima 1944.« (Goldstein & Goldstein: »Holokaust u Zagrebu«, »Novi liber« i Židovska općina Zagreb, 2001. str. 369.).
Koliko god se mnogima činilo nevjerojatnim, postoje izvori u kojima piše da su ustaše i zarobljene ranjene partizane slali na liječenje u bolnicu Rebro: »U internaciju u logor upućeni (20. kolovoza 1942., op. a.) i izliječeni partizani zarobljeni na Kozari: Mile Šobota, Mile Vučen, Dušan Đapa, Stevo Ilić, Milan Peukić, Pero Vukliš, Proko Đokić i drugi. Ti su partizani zarobljeni kao ranjenici i u Zagreb dovezeni na liječenje u bolnicu Rebro« (Igor Vukić: »Jasenovac iz dana u dan; Kronologija«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2019. str. 83.).
Da spomenuti slučaj nije bila iznimka, mogao bi potvrditi sljedeći navod: »U logor stigao (3. listopada 1944., op. a.) zarobljeni partizan Bogdan Petković. Zarobljen je u ožujku 1944. u borbi kod sela Oborova, gdje je ranjen u ruku i nogu. Nakon liječenja u bolnici u Zagrebu poslan je u Jasenovac. Iz logora će izaći u veljači 1945., s transportom zatočenika upućenim u Austriju« (Igor Vukić, isto, str. 171.).
Partizanski suradnik Mato Idžojtić iz Zagreba, Vlaška ul. 88/I, izjavio je 19. svibnja 1945. Poslijeratnoj komisiji za istraživanje zločina da su ga logorske vlasti, nakon što je bio ranjen tijekom bombardiranja logora, prebacile i liječile u logorskoj bolnici:
»Na sam veliki petak bio je logor u Jasenovcu ponovno bombardiran, a porušene su bile ćelije i tako zvana lančara. Mene su izvukli ranjenoga ispod ruševina i prenjeli me u bolnicu, odakle su me opet vratili u logor i to u zatvor pravosudnog odjela, gdje sam bio nekih 10 dana, kada sam bio premješten u tako zvani logor odnosno zatvor ‘C – I’« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 218/306).
NASTAVLJA SE
