Nizanka objavljuje široj javnosti potpuno nepoznate i manje poznate dokumente o jasenovačkom logoru. Bez konačnih i kategoričkih zaključaka, ne umanjujući niti opravdavajući počinjene zločine, nizanka postavlja jedno od ključnih pitanja: Treba li novootkrivene činjenice i dokumente uzeti u obzir i o njima mirno raspraviti ili treba dokazati da su oni krivotvorine, fotomontaže i slično te ih u cijelosti odbaciti?
Već nekoliko puta spominjani Đorđe Miliša, izvornoga hrvatskoga imena Jure, uvjereni komunist, rođen 1896. u Drnišu, po zanimanju novinar, posvjedočio je 13. lipnja 1945. poslijeratnoj komisiji u Zagrebu, u kojoj su bili referent dr. Ivan Ćepulić i zapisničarka Zlata Barić, da je uhićen 21. travnja 1941. te da je 7. siječnja 1942. odveden u logor Stara Gradiška, gdje je liječen u tamošnjoj bolnici: »Ja sam kratko vrijeme nakon mog dolaska u St. Grad. obolio od tifusa, koji mi je udario u noge, te sam u bolnici, koja je kasnije pretvorena u ‘mrtvačnicu’, bio točno 7 mjeseci, a tako dugo naročito zbog toga jer je mnogo vremena trebalo dok sam bio u stanju uspraviti se i nekako prohodati.«
U nastavku je također izjavio: »Kroz god. 1943. nije mi poznat ni jedan konkretan slučaj ubojstva, zlostavljanja ili pak zločina…« (HDA, ZKRZ Zh, kutija 251/306).
Već iz spomenutih izjava mogu se naslutiti razlozi zašto su komunističke vlasti zabranile Milišinu knjigu »U mučilištu – paklu Jasenovac«, koju je objavio nakon rata i u kojoj je detaljno opisao sjećanja na boravak u jasenovačkom logoru.
Među zatočenicima koji su bili liječeni u logorskoj bolnici bio je i Ivan Dominec, koji je 21. svibnja 1945. u Zagrebu izjavio: »Jedne prigode na šumskom radu bio sam nastrijeljen u nogu po jednom ustaši i tako sam došao u bolnicu gdje sam bio jedan mjesec na liječenju« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 220/306).
Egon Berger, rođen 16. kolovoza 1912. u Novoj Gradiški, fotograf, sa stanom u Zagrebu, Martićeva ul. 43, zaposlen u »Kino sekciji II. Armije, Zagreb«, u izjavi Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu 21. veljače 1946. spominje logorsku bolnicu i kontakte s nekim njezinim djelatnicima: »Poznavao sam i brata Valenta Polaka, Gustava Polaka, koji je radio u laboratoriju ‘kožare’. Kiraly Šandor kao postolarski obrtnik imao je priliku da dolazi u kontakt s logorskom bolnicom u kojoj je bila njegova žena, koja je tamo i umrla negdje u julu ili augustu 1944. od pjegavca. U ono vrijeme bila se je u bolnici između bolničkog osoblja, naročito među liječnicima, među kojima spominjem Dra Boškovića, Dra Spitzera i Milanovića koji su bili zatočenici, te Dra Leindorfera, Dra Marina i njegovu ženu, koji su bili doduše ustaše, ali održavali su veze sa zavjerenicima i stvorili zavjeru u svrhu održavanja veze s Narodnooslobodilačkom vojskom« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 10).
Nije posve jasno na koji su način neki bolesnici nakon liječenja uspjeli doći do »raskoši« u hrani, ali prema jednoj izjavi i to se znalo dogoditi: »Sad si rekonvalescent. Sada treba samo žderati, da nadoknadiš izgubljene kile. Izgubio si ih najmanje dvadeset. Dobio si od kuće dva paketa, stavio sam ih u korpu, evo, tu pod krevet. Pokazao mi je košaru punu kolača, krušaka, jabuka, cigareta, ovomaltina« (Milko Riffer: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«, Nakladni zavod Hrvatske, 1946., str. 106.).
Tijekom posjeta jasenovačkomu logoru g. 1944. visoki predstavnik Međunarodnoga Crvenoga križa u NDH Julius Schmidlin zamijetio je i u službenom izvješću od 2. kolovoza 1944. upozorio pretpostavljene na neadekvatnu zdravstvenu skrb u logoru: »30. Ambulanta i stomatološka ordinacija nalaze se izvan dva opisana logorska odjela, upravo ispred ulaza (u logor). O njima skrbe tri liječnika (Židovi) i pomoćno osoblje. Uređaji su ponešto priprosti, osobito stomatološki (nožni pogon); nažalost su također i cijevi rendgenskih aparata oštećene. Tu se liječe ustaše i zatočenici. Potrebno je naglasiti da se glavni farmaceutski depo nalazi u spomenutoj vojnoj bolnici u Jasenovcu, odakle se pokrivaju potrebe. Teže ozlijeđeni ili bolesni prosljeđuju se u Jasenovac« (»Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne Države Hrvatske«, priredio dr. Mario Kevo, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod, Hrvatski državni arhiv Zagreb, Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Slavonski Brod – Zagreb – Jasenovac, 2009., str. 390.).
NASTAVLJA SE
