Poslanik Međunarodnoga crvenoga križa u NDH Julius Schmidlin nakon što je s visokim ustaškim dužnosnicima posjetio u ljeto 1944. jasenovački logor u službenom je izvješću opisao svoja zapažanja o logorskim uvjetima, među kojima je bilo i primanje paketa: »Hrana je možda oskudna, tako da su zatočenici upućeni na pošiljke živežnih namirnica izvana. Takvo stanje obilježava i logor u Staroj Gradiški. Ljudi mi pričaju da ponekad dnevno dolazi i do 600 paketa. Usprkos tome i dalje postoji oskudica. Uzevši u obzir da su zatočenici bili ili su velikom većinom teški radnici, tada je dostatna količina hrane od velike važnosti. Pojedinci dobivaju mjesečno više paketa od obitelji, ali dijele živežne namirnice kako bi i sami pomogli – ukoliko su obitelji u mogućnosti poslati takve pakete« (»Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne Države Hrvatske«, priredio dr. Mario Kevo, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod, Hrvatski državni arhiv Zagreb, Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Slavonski Brod – Zagreb – Jasenovac, 2009., str. 399.).
Spomenuto djelo dr. Keve ozbiljno dovodi pod upitnik znanstvenu ozbiljnost i mjerodavnost »jednoga najboljeg poznavatelja problematike jasenovačkog logora« dr. Ive Goldsteina jer npr. uz druge problematične tvrdnje, u suautorstvu s otcem kategorički zaključuje: »Njemački poslanik Siegfried Kasche u svom izvještaju Berlinu u prosincu 1943. godine mogao je, bez imalo straha da će pogriješiti, konstatirati kako su Židovi i slobodni zidari već odstranjeni u Hrvatskoj« (»Holokaust u Zagrebu«, Židovska općina Zagreb i Novi liber, Zagreb, 2001. str. 476.).
Međutim, Julius Schmidlin u svom izvješću iz Zagreba osam mjeseci kasnije, točnije 2. kolovoza 1944., piše središnjici Međunarodnoga odbora Crvenoga križa u Ženevi: »U logoru Jasenovac zatočenici nose znakove. Židovi žute, pravoslavci bijele, a katolici plave poveze oko ruke. Moram primijetiti da je većina nosila žuti povez« (v. »Dokumenti Međunarodnoga crvenog križa o NDH (4)«, Glas Koncila, 2. studenoga 2008., str. 25.).
O kakvoj-takvoj, ali stalnoj pomoći židovskih ustanova jasenovačkim zatočenicima govore i židovski autori: »U to vrijeme Židovska bogoštovna općina u Zagrebu vodila je stalnu brigu o snabdijevanju dopunskom hranom, odjećom i lijekovima logore u Jasenovcu, Đakovu i početkom 1942. godine u Staroj Gradiški… Odsjek Židovske bogoštovne općine u Zagrebu ‘Skrb za logore’ slao je dopunsku hranu, lijekove i odjeću i u mnoge druge logore sve do proljeća 1943. godine. Ta pomoć nije bila upućivana samo židovskim logorašima, već isto tako i zatočenim Hrvatima i Srbima. Na adrese logoraša u Jasenovcu, Staroj Gradiški, Đakovu, Feričancima i Gređanima upućivalo se mjesečno oko 1800 paketa« (Otto Kraus: »Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj«, Židovska općina Zagreb, Zagreb, 1998., str. 40.-41.).
O zatočenicima koji su redovito smjeli dobivati pakete vođena je i evidencija, o čemu govori »Indeks paketarnice logora Jasenovac«. Taj je izvorni popis logoraša pronađen u logorskim ruševinama g. 1945. (HDA, ZKRZ – Zh – kutija 321).
Nije sačuvano puno dopisa o zamolbama jasenovačkih zatočenika da im se šalju paketi, ali i oni rijetki, kao npr. kratko pismo roditeljima Zlatka Lesičkoga, logorskoga zatočenika br. 1486, naslovljeno na Pavla Lesičkoga na adresi Bijenička 117 Zagreb, govori o stalnoj praksi do gotovo ukinuća logora jer je poslano – 7. ožujka 1945.:
»Dragi roditelji, šaljite paket svaki tjedan. Puno kruha i prepečenog suhog špeka i mesa… (nečitko, op.a.), duhan papiriće i čvarke u masti« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 68).
Spomenuti Lesički nije bio izuzetak zbog nekih velikih zasluga, nego je takva mogućnost dana i drugim logorašima, o čemu svjedoči i dopisna karta Mehe Gračanina iz logora Stara Gradiška upućena 6. listopada 1942. Mehi Mešinoviću u Banju Luku na adresu Ćazima Ćatića 36.
NASTAVLJA SE
