Teško je decidirano ustvrditi zašto se desetljećima prešućivala ustrojena škola u logoru za djecu zatočenika te onu iz okolnih sela i, kasnije, Potkozarja, jer su o njoj svjedočili dokumenti međunarodnih predstavnika u NDH, nadležnih ustaških ustanova, poslijeratne Komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kao i njezini bivši učenici i dr.
U postojanje logorske škole za djecu uvjerio se i poslanik Međunarodnoga Crvenoga križa Julius Schmidlin koji ju je sredinom srpnja 1944. posjetio u pratnji dr. Milutina Jurčića, glavnoga ravnatelja Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutrašnjih poslova NDH, i drugih ustaških dužnosnika: Vladimira Sabolića, državnoga tajnika u Ministarstvu unutarnjih poslova, Josipa Vragovića, ravnatelja Redarstvene oblasti za grad Zagreb, i Jakova Džala, bojnika, nadstojnika Odjela III. za upravu logora u NDH u Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost. U točki 36. izvješća br. 762. od 2. kolovoza 1944. Schmidlin je zapisao:
»Kasnije sam još posjetio logorsku dječju školu koju pohađa 17-ero djece različitih razreda, odnosno godišta. Učiteljica je (i) sama zatočenica. Djeca su izgledala dobro« (»Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne Države Hrvatske«, priredio dr. Mario Kevo, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod, Hrvatski državni arhiv Zagreb, Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Slavonski Brod – Zagreb – Jasenovac, 2009., str. 392.).
Međutim, Spomen-područje Jasenovac ustvrdilo je u svom službenu glasilu da je svih 17 učenika poslanih u logorsku školu već sredinom 1942. pogubljeno:
»Školske 1942/43. godine u knjigama je zapisano da je 17 đaka, i to radi bolesti, a većina radi siromaštva, oslobođena od polaženja školske nastave. Iz spiska broj 161 od 21. lipnja 1942. godine to je vidljivo. Prava istina je druga. U knjige je trebalo nešto zapisati. U logor u smrt odvedeno je tih 17 učenika Osnovne škole Jasenovac.«
Zbog »sitnice« da ih Schmidlin spominje dvije godine kasnije u istom broju nitko od djelatnika Spomen-područja nije snosio bilo kakve posljedice unatoč monstruoznoj manipulaciji djecom i besramnoj laži (»Sedamnaest bivših đaka«, »Poruke«, br. 1 (10), 1. ožujka 1976., str. 8.).
Za starije je učenike bila organizirana i obrtnička škola:
»Počela s radom (7. rujna 1942., op. a.) logorska obrtnička škola za dječake iz siromašnih hrvatskih prognaničkih obitelji, kao i za dječake iz okolice i neke iz Potkozarja koji su nakon prolaska izbjegličkog vala zadržani u logoru. Uči se za električare, limare, brijače, automehaničare, stolare, a učitelji su zatočenici i logorski majstori (opće predmete predaju, uz ostale, Stevo Rebrović, Josip Stažić, Svetozar Jovanović, Branko Bosanac, Diko Bijelić, Jovo Dragičević). Opće obrazovanje stječe se i polaganjem ispita u jasenovačkoj pučkoj školi.
Logorski obrtnički naučnici bili su i Stjepan i Ivan Špiranović iz okolice Bosanskog Grahova, Tomica Erjavec iz Španovice, Jasenovčanin Zvonko Pajur, Slavko Vist i Đuka Dragić, Kozarčani Ilija Ivanović i Dušan Prelić i dr.« (Igor Vukić: »Jasenovac iz dana u dan; Kronologija«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2019. str. 85.-86.).
Učenici logorske obrtničke škole polagali su ispite iz općih obrazovnih predmeta (hrvatski jezik, povijest, zemljopis, vjeronauk i dr.) u Hrvatskoj školi u središtu Jasenovca, sagrađenoj g. 1792. Prema starim zapisima bila je za ondašnje prilike velika, imala je tri razredne prostorije i stan za učitelja, a porušena je sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
NASTAVLJA SE
