Nažalost, nisu očuvani podatci o ukupnom broju mališana koji su pohađali logorsku dječju školu, kao ni ime i prezime zatočenice koja im je bila učiteljica, koju spominje u izvješću poslanik Međunarodnoga Crvenoga križa Julius Schmidlin. No po nekoj logici ne bi trebao biti velik problem doći barem do imena 17 đaka školske godine 1942./43., čiji popis, urudžbeni broj i datum spominju djelatnici Spomen-područja Jasenovac, no budući da su ih oni proglasili ubijenima, što se pokazalo kao laž i manipulacija, ne bi nikoga trebalo iznenaditi da je popis »nestao« jer je spomenutih 17 imena, gotovo sigurno, na »Poimeničnom popisu« JUSP-a Jasenovac. Jednako tako nije poznat ni broj starijih učenika koji su prošli obrtničku školu/tečaj, ali postoje izvori prema kojima je ona bila organizirana, o čemu govore i druge činjenice i svjedoci.
Zamolba za izdavanje propusnice Đuri Njavri, izbjeglici iz Hercegovine, od 17. studenoga 1943., upućena Kotarskoj oblasti Požega, koju je potpisao »povjerenik izbjeglica za grad i kotar Požegu Vide Palameta«, sugerira da je u jasenovačkom logoru bila organizirana obrtnička škola za učenike različitih uzrasta i razreda. Naime, Njavro je bio određen da skupinu izbjegličke djece iz Požege odvede u jasenovački logor, gdje bi ona izučavala »pojedine zanate«:
»Glasom priležećeg popisa izbjegličke djece koji se imaju uputiti u školu u Jasenovac, radi primanja i raspodjele na razne pojedine zanate.
Za sprovodnika djece od Požege do Jasenovca određen je Njavro, Djuro rođen godine 1903. u selu Doljnje Hrasno občina Hutovo kotar Čapljina Velika Župa Rama-Hum, izbjeglica iz Hercegovine, koji je bio smješten u selu Skenderovci občine Vilić Selo (u današnjoj općini Brestovac u Požeško-slavonskoj županiji, op. a.). Uslied djelatnosti partizana izbjegao je i sada se nalazi u Požegi, Kamenita vrata br. 3. Gore spomenutom Njavri Gjuri moli da se izda propusnica od Požege do Jasenovca i obratno« (Igor Vukić: »Jasenovac iz dana u dan/Kronologija«, Naklada Pavičić, Zagreb, 2019., str. 128.).
Iz popisa »djece izbjeglica, koji se upućuju na zanat u Jasenovac«, priloženoga uz citiranu zamolbu za izdavanje propusnice, vidi se da je riječ o 14 mališana, za koje su dani podatci po rubrikama: prezime i ime s otčevim imenom, godina rođenja, selo, općina i kotar, te opaska, koja je u tom konkretnom slučaju ostala prazna. Prvi je na popisu Ivan Raič Vidin, r. 1931. u selu Međuljuću, općina Hutovo i kotar Čapljina, a četrnaesti Božo Topić Mije, r. 1928. u Rakitnu, istoimenoj općini, kotar Posušje. Najstarije je dijete rođeno 1927., a najmlađe 1936.(Roman Leljak: »Kako pojasniti ove dokumente!?«, kamenjar.com, 26. veljače 2019.)
U prošlom je nastavku kao učenik obrtničke škole u jasenovačkom logoru, uz ostale, spomenut i Zvonko Pajur, rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. Posvjedočio je da je s nekolicinom druge djece iz mjesta i nekih okolnih sela svakoga dana odlazio u logor pohađajući tamošnju organiziranu obrtničku školu/tečaj, da je s još dvojicom dječaka pod vodstvom »majstora« Živka Plavšića, Srbina logoraša, izučio za električara te da su u logoru također bili organizirani obrtnički tečajevi za automehaničare, stolare, pekare i druga zanimanja:
»Dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli ‘na teren’« (»Pozivam i ostale učenike iz jasenovačkoga logora da se jave«, Glas Koncila br. 31/2014., 3. kolovoza 2014. , str. 14).
Logorska obrtnička škola bila je, čini se, u nadleštvu onodobnih prosvjetno-školskih vlasti u Novskoj, što se može nazrijeti iz zamolbe 16-godišnjega Jure Senjaka iz Jasenovca, rođenog 23. travnja 1928. u Posušju. On je 7. srpnja 1944. uputio molbu Kotarskoj oblasti Novska da mu se kao »ustaškom automehaničarskom naučniku« u jasenovačkom logoru odobri polaganje dvaju razreda.
No tamošnja je kotarska oblast tražila suglasnost od više instance Velike župe Livac – Zapolje, čije je sjedište bilo u Novoj Gradiški:
»Velika župa Livac-Zapolje dala odobrenje (24. rujna 1944., op. a.) Državnoj mješovitoj pučkoj školi u Jasenovcu da provede polaganje privatnih ispita Juri Senjaku, Mišku Mariću te Anti i Jakovu Vrbanu, s kojima bi završili odgovarajuće razrede pučke škole. Četvorica dječaka pohađaju obrtničku školu u logoru. U odluci velike župe napominje se da su dječaci izbjeglice te nemaju kod sebe potrebnih priloga – krsne listove i domovnice« (Vukić, isto, str. 168.).
NASTAVLJA SE
