Kada je riječ o djeci u jasenovačkom logoru i tisućama smještenih oko logora nakon poraza partizanskih postrojba u srpnju 1942. u planinskom području Kozare i Prosare u sjeverozapadnoj Bosni, ne može se zaobići humanitarka Diana Budisavljević. Neprijeporna je njezina uloga u zbrinjavanju djece i razmještaju po domovima i hrvatskim obiteljima, ali prema nekim povjesničarima akcija takvih razmjera jednostavno se nije mogla dogoditi a da nije bilo suglasnosti i pomoći ondašnjih vlasti (v. dr. Nikica Barić: »Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece«, »Pilar«, 2/2016., str. 53.-111.), kao i pomoći zagrebačkoga Caritasa i nadbiskupa Alojzija Stepinca. No dobro je radi boljega razumijevanja cijele problematike objaviti barem nekoliko dokumenata, koji su uglavnom prešućeni u hrvatskoj javnosti, temeljem kojih svatko može donijeti vlastitu prosudbu o »slučaju Diane Budisavljević«.
Putni nalog izdan Diani Budisavljević 28. srpnja 1942. u Zagrebu s potpisom dr. Kurta Huhna, predsjednika Hrvatskoga Crvenoga križa NDH, upućuje na to da su ustaške vlasti podupirale spašavanje kozaračke djece. U njemu doslovce piše:
»Prema saopćenju Ministarstva udružbe 58030-I-2 od 27. srpnja o.g. ima se organizirati preuzimanje i prijevoz djece iz sabirnih logora Jasenovac, Mlaka i Uštica, koje dužnosti ima izvršiti posebna komisija, na čelu s dr. Franjom Perša, nadzornikom Ministarstva udružbe.
Na traženje spomenutog Ministarstva izvolite s navedenom komisijom otputovati u spomenute sabirne logore u svrhu pružanja pomoći kod preuzimanja i prijevoza djece.
Kad na licu mjesta upoznate prilike, izvolite najbržim putem saopćiti koliko bi još sestara trebalo odaslati tamo, da budu od pomoći kod preuzimanja prijevoza djece« (v. »Glas Koncila«, br. 32-33/2019., str. 11.).
Potpuno istovjetnoga sadržaja Središnjica Hrvatskoga Crvenoga križa NDH izdala je također 28. srpnja 1942. putne naloge i suradnicima dr. Budisavljević, među kojima je bila i Dragica Habazin, dragovoljka Hrvatskoga Crvenoga križa (br. 8-4557-42) (v. »Glas Koncila«, isto).
Nažalost, unatoč povijesnim dokumentima i danas u Hrvatskoj prevladavaju teze koje iskrivljuju povijesne činjenice, kao npr.:
»U lipnju 1942. Diana Budisavljević je saznala kako se velik broj djece nalazi u ustaškom logoru Stara Gradiška te je, dovodeći u opasnost vlastiti život i živote članova svoje obitelji, kao, uostalom, i svojih suradnika (istaknuo T. V.), poduzela akciju za njihovo spašavanje« (Robert Bajruši: »Prešućena heroina«, »Jutarnji list«, 5. rujna 2020.).
U spašavanje, udomljavanje, prehranu, pružanje medicinske pomoći i opskrbu najnužnijim potrepštinama velikoga broja »kozaračke« djece spremno se uključio velik broj ustanova, organizacija, obitelji i pojedinaca u Hrvatskoj: »Neki građani su preuzeli i više djece, kao obitelj Predović, osnivač Mesne industrije Vrbovec, koji su skupinu djece udomili na svom vrbovečkom imanju. Djecu su na skrb preuzimala i poduzeća poput Standard Vacuum Oila, a za nekoliko se djece brinula i organizacija Ustaške mladeži« (Igor Vukić: »Radni logor Jasenovac«, Naklada »Pavičić«, Zagreb, 2018., str. 152.).
NASTAVLJA SE
