Potrebno je podsjetiti se da je treći nastavak nizanke: »Zatočeni rabin vodi sprovod preminuloga Židova«, (GK, 13-14/20, od 17. ožujka, str. 21.), donio svjedočenje preživjeloga jasenovačkoga zatočenika, rođenoga Osječanina Milka Riffera, o misi na Novu godinu 1943. u pogonu stolarije, koju je predvodio svećenik Zvonko Brekalo. Među ostalim on je u svojim sjećanjima doslovce napisao: »Straga na uskom prostoru, stisnuo se logorski orkestar, koji je za vrijeme mise svirao kompozicije Vilhara, Händela i Beethovena.« Koliko god se to mnogima činilo nevjerojatnim, unatoč tomu što su to riječi osobe nimalo sklone ustaškim vlastima i protivnika NDH, poslijeratne komunističke vlasti nisu uopće željele ni čuti za njegove doživljaje u logoru, nego im je bilo najjednostavnije zabraniti njegovu knjigu objavljenu g. 1946.: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«. Na žestoku osudu medijsko-znanstvene glavne struje u Hrvatskoj dočekani su i povijesni dokumenti i svjedočenja o glazbenim, športskim i kazališnim događanjima u logoru, objavljenima u knjizi Igora Vukića »Radni logor Jasenovac«. Smatrajući da se na njih ipak treba osvrnuti, smireno ih i znanstveno valorizirati, te ih nepristrano i bez politikantstva protumačiti u kontekstu ondašnjih logorskih prilika i svakodnevice, jednako je tako potrebno pristupiti i sličnim, široj javnosti dosad nepoznatim, dokumentima.
Jedan je od tih dokumenata i službena zabilješka od 21. travnja 1998. Odjela ratnih zločina i terorizma Sektora kriminalističke policije Policijske uprave zagrebačke o informativnom razgovoru s Vladimirom Cvijom, umirovljenim glazbenikom iz Zagreba, rođenim u Sisku, u povodu »slučaja Dinko Šakić«. Zbog članstva u Komunističkoj partiji bio je uhićen 9. svibnja 1942. i nakon 20 dana prebačen u jasenovački logor, gdje je, prema vlastitom priznanju, postao članom logorskoga glazbenoga orkestra:
»Dolaskom u logor Jasenovac bio je raspoređen u građevinsku grupu gdje je u istoj radio kao pisar. To mjesto pisara omogućio mu je ustaški zastavnik PAVLIČEVIĆ, koji je inače bio njegov školski kolega, te istom je zahvalan što je ostao na životu u logoru. Budući da je po svojoj profesiji bio muzičar te je svirao klarinet, bio je član orkestra koji je bio formiran unutar logora te su često imali priredbe za zatvorenike, na kojima su se izvodili i jednostavni igrokazi.«
O postojanju glazbeno-kazališne skupine u kožari govorio je također Židov Erwin Miller, rođen 27. siječnja 1924. u Vinkovcima:
»Kožarci (zatočenici određeni za rad u kožari, op. a.) su bili osnivači kulturno-prosvjetne grupe, koja je budući da knjiga nije bilo, trebala popuniti prazninu logorskog života. Nekoliko je logoraša sa smislom za glumu i pjesmu počelo s pripremama, i to ni manje ni više – s pripremom operete ‘Grofica Marica’… Nakon prvog nastupa koji je bio uspješan i postigao više nego što smo očekivali, stiglo je iznenađenje. Seljanke i seljaci koji su s one strane ograde gledali predstavu toliko su njome bili oduševljeni da su nam stali bacati cigarete. Pojavile su se i tepsije s pečenicama pa kolači« (Erwin Miller: »Izabran za umiranje«, Duriex, Zagreb/Otvoreni kulturni forum, Cetinje, 2004., str. 58.).
Zdenko Schwartz, 31-godišnjak rođen u Vrpolju, sa stanom u Zagrebu, Tuškanova ul. 34, smatrao je potrebnim, jer je bio po zanimanju komičar, potvrditi poratnoj komisiji za utvrđivanje zločina u Zagrebu, 25. kolovoza 1945. (ur. br. 126/45), postojanje logorske kazališne skupine i glazbenoga orkestra:
»Prikaz logorovanja ne bi bio potpun ako se ne bi spomenulo, da su u godini 1943. osnovane kazališna sekcija i orkestar. U tomu su sudjelovali zatočenici« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 64).
O postojanju glazbene i kazališne skupine posvjedočio je nakon rata i Mehmed Jakupović, još jedan predratni komunist, rođen u Mostaru:
»U tom razdoblju čini mi se, istinu govorim, o onome što sam ja doživljavao, postupak je bio nešto blaži i podnošljiviji. Tjerali su nas da osnujemo orkestar. Imali smo i neku malu kazališnu grupu i to nam je dalo mogućnosti da više međusobno kontaktiramo. Imao sam osjećaj neke sigurnosti. Prošlo je pet do šest mjeseci a da nisam prisustvovao ni jednom javnom strijeljanju… Došao sam kući. Žena je bila više nego iznenađena. Nešto prije mene se vratila s pošte gdje je predala paket za mene. Vratio sam se kući u Zemun« (»Stvarnost ‘Radnog logora Jasenovac’«, »Poruke«, br. 4 (5), 29. studenoga 1972. str. 4.).
NASTAVLJA SE
