U uredu u Martićevoj 4 u Zagrebu zagrebački je Židov Zdenko Schwartz 25. kolovoza 1945. ispričao tajniku Komisije za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača dr. Oskaru Mohru i zapisničarki Nerini Sever pomalo nevjerojatan događaj:
»Za ironiju onoga što se kasnije događalo u tim logorima napominjem slučaj, da kada je u logoru II. dne 20. septembra jedan zatočenik Židov, već stariji čovjek, umro, upriličen je bio formalni sprovod, kod kojega su zatočenici sudjelovali, a koji je vodio jedan rabin, koji je bio u zatočenju, ovaj je obavio čitav obred židovskog sprovoda. Pratnja sprovoda, pratila je lijes do vratiju logora, a kada je lijes s mrtvacem iznašan iz logora, ustaška je straža odala počast. Sljedeći dan su se logoraši morali sastati kao na komemoraciju, a bila je određena i jedna minuta šutnje za umrlog druga« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 68).
Očekivano, i katolički su se vjerski obredi obavljali u logoru, što je također spomenuo citirani Zdenko Schwartz iz Zagreba, koji je tada stanovao u Tuškanovoj ul. 34, u istoj izjavi poratnoj komisiji za utvrđivanje zločina u Zagrebu, 25. kolovoza 1945. Istina, o tome je govorio vrlo kratko i uopćeno bez konkretnijih podataka o mjestu i vremenu, tek je imenovao predvoditelja liturgijskih slavlja:
»U Jasenovcu i Staroj Gradiški, kasnije i u Lepoglavi zavedeno je bilo Bogoslužje. U Jasenovcu bio je ‘dušobrižnikom’ Fra Zvonimir LIPOVAC, ustaški bojnik« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 64).
No puno više detalja o katoličkim misama u svojim sjećanjima iznosi zatočenik jasenovačkoga logora od 15. listopada 1942. do 15. listopada 1943. Milko Riffer, rođeni Osječanin:
»Na Novu Godinu 1943. održana je u logoru Jasenovac prva katolička služba božja. Održana je u novoj stolariji u zgradi upravne pisarne, gdje su održavane kazališne predstave. Za to je očišćena stolarija i improviziran oltar, na kojemu je služio misu katolički dušobrižnik ustaške vojnice u Jasenovcu, ustaški satnik, ‘velečasni’ Zvonko Brekalo. Misa je bila neobično svečana. U stolariju naguralo se mnogo vjernika, koji su dočekali tu novost kao znak novog režima u Jasenovcu, kao znak, da se o logorašima počelo voditi ozbiljnog računa izvan logora, i kao sigurni znak da jasenovačku zemlju ne će više poškropiti ni jedna prolivena kap nedužne krvi. Logoraši su došli u velikom broju i ispunili prostor stolarije do posljednjeg centimetra. Kad je trebalo kleknuti, nastalo je takvo komešanje i takva stiska, te je prijetila opasnost, da će popucati zidovi stolarije i pokriti nas grešnike ciglom. Straga na uskom prostoru, stisnuo se logorski orkestar, koji je za vrijeme mise svirao kompozicije Vilhara, Händela i Beethovena. Misu je u pravom svećeničkom ornatu služio ‘velečasni’ Brekalo s očima boje nebeskog plavila, a ministrirao je skrušenog lica i odmjerenih pokreta Jozo. Kako je ugodno bilo čuti zvuk zvonca u Jozinim rukama, kojima je objavljivao podizanje svetih otajstava! Kako je ganutljivo bilo pogledati tamnu masu logoraša prignutih glava, što se busaju u prsa, a nad njima u astralnoj pozi Brekala u čistoj, bijeloj, čipkastoj halji s prebačenim, zlatom izvezenim plaštem, ukrašenim zlatnim inicijalima INRI pod znakom križa, kako uzdignutih plavih očiju bijelom, mekanom rukom blagoslivlja svoje kršćansko stado. Mnoge su logoraše gušile suze slušajući mekani Zvonkov bariton, kako u glatkim, formalno dotjeranim rečenicama tumači i propovijeda Kristove riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’ (Milko Riffer: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«, Nakladni zavod Hrvatske, 1946., str. 144.-145.)
Da se u jasenovačkom logoru za vjerske potrebe osim katoličkoga svećenika i rabina skrbio i imam za pripadnike islamske zajednice potvrdio je komisiji za istraživanje zločina Jakob Danon 26. svibnja 1945. u Zagrebu, nabrajajući različite logorske dužnosnike, među kojima pod brojem 14.:
»VOJNIKOVIĆ TAHIR, muslim. svećenik, prilična dobričina, koji je svojim muslimanima-zatočenicima bio dobar, a nama drugima nije škodio. Nije bio koljač« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 231).
Prema dosad dostupnim dokumentima nema podatka da je za pravoslavne, Srbe i druge, slavljena liturgija po istočnom obredu.
NASTAVLJA SE
