Više je logoraša nakon rata posvjedočilo da je g. 1942. logorski orkestar vodio dirigent Natko Devčić, glazbenik pijanist, skladatelj, glazbeni teoretičer, profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i kasniji akademik, rođen u Glini, koji je uhićen u svibnju 1942. kao komunistički simpatizer i otpremljen u jasenovački logor te nakon izdržane kazne pušten na slobodu:
»Orkestar pod Devčićevim ravnanjem svirao je himnu na povremenim svečanostima, a na Božić 1942. izvodio je skladbe Handela, Beethowena i Franje Vilhara« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 64.)
I Devčić je u neobjavljenim memoarskim zapisima, sačinjenima 1996. opisao djelovanje orkestra koji je kao dirigent vodio: »Pronašao sam među zatočenicima glazbenike i zainteresirao logorske vlasti koje su pribavile instrumente i notne materijale« (Igor Vukić: »Radni logor Jasenovac«, Naklada »Pavičić«, Zagreb, 2018., str. 120.). Po Devčićevim zapisima probe su održavali u skladištu robe, a nastupi su redovito bili u časničkoj menzi s jednim izuzetkom: »Jedanput smo svirali i po danu, na logorskom dvorištu, za logoraše…» (isto, str. 121.).
Zaslužuje također pozornost i zapažanje poslanika Međunarodnoga Crvenoga križa u NDH Juliusa Schmidlina, koji je dobio odobrenje vlasti NDH za višednevni posjet kompleksu jasenovačkih logora, o nogometnoj utakmici:
»Odmah poslije toga prisustvovao sam kazališnoj predstavi, koja se ad hoc davala u jednoj od opisanih radionica muškog radnog logora. U prilogu se nalazi i program predstave. Glumci su isključivo internirani muškarci. U stankama je svirao veliki zatočenički orkestar. Glazbenici su bili velikim dijelom Židovi. Napomenuto mi je da se kazališne predstave i koncerti održavaju redovito. Garderoba kao i instrumenti se daju na raspolaganje. Publika se sastoji od zatočenika (muškaraca) i ustaša – razdvojeni po redovima. Na slobodnom prostoru zatočenici šeću ili leže u travi. Također, odigrana je nogometna utakmica koja se dopušta kao nedjeljna zabava zatočenika« (»Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i Nezavisne Države Hrvatske«, priredio dr. Mario Kevo, Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Slavonski Brod, Hrvatski državni arhiv Zagreb, Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, Slavonski Brod – Zagreb – Jasenovac, 2009., str. 392.)
Budući da je poslanik Schmidlin posjetio Jasenovac 17. srpnja 1944. i nehotimično je samo potvrdio nogometne aktivnosti, koje su se navodno organizirale i puno prije njegova posjeta:
»Započelo nogometno prvenstvo logora (9. svibnja 1943., op. a.). Radne su grupe imale svoje timove, a najbolji su bili ‘reprezentativci’ ekonomije, lančare, obrtničke skupine i upravne pisarne. Za igrače su sašiveni dresovi i napravljene nogometne cipele, kopačke, a osigurana im je i pošteda, da bi umjesto na rad mogli ići na trening« (Igor Vukić: »Jasenovac iz dana u dan; Kronologija«, Naklada »Pavičić«, Zagreb, 2019. str. 113.).
Preživjeli logoraši svjedoče i sljedeće: »Navečer pretvara se upravna pisarna u kavanu. Na pećima, u kojima je plamsalo dobro jasenovo drvo, ukradeno u pilani, kuhao se čaj, kava, grah ili se grijala pura. Topli zrak bio je zasićen mirisima jela i oblacima dima od cigareta. Dolazili su pripadnici raznih grupa, mnogi čak iz Slobodanova naselja na sastanke i razgovore s pripadnicima upravne pisarne, što su spavali u potkrovlju iste zgrade. Na stolovima pojavile su se šahovske table, na kojima su se vodile često ogorčene borbe. Bilo je tu nekoliko majstora, a najjači od njih bio je Brana, apsolutni prvak logora« (Milko Riffer: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«, Nakladni zavod Hrvatske, 1946., str. 127.)
Zapisano je i sljedeće: »Iz logora Stare Gradiške zatočenik Grgo Gamulin piše (27. lipnja 1943., op. a.) kući da mu za novoosnovanu logorsku knjižnicu pošalju knjige iz talijanske i francuske lirike – Baudelaire, Verga, Capua, Cecchi…« (Igor Vukić: »Jasenovac iz dana u dan«, isto, str. 116.). Drugdje se navodi: »Knjiga, koje su cirkulirale u upravnoj pisarni, bilo je malo: ‘Narodni lekar’ Vase Pelagića, ‘Renee Mauperin’ braće Goncóurt, ‘Thais’ Anatola Francea, Sueove ‘Tajne Pariza’, Shawove ‘Kuće gdje Waren’ i još nekoliko njemačkih kriminalnih romana« (Milko Riffer, isto, str. 126.-127.)
Zanimljivo je da se, unatoč tomu što je Miroslav Krleža u cijelom predratnom razdoblju nastupao s izrazito ljevičarskih pozicija i da je odbijao sve ponuđene pozicije i dužnosti od ustaških vlasti, u jasenovačkom logoru mogla u ruke dobiti njegova knjiga: »Za stolom se navečer igrao šah, karte, ili se čitala stručna, medicinska literatura. U jednom pretincu komode bile su i dvije ‘ilegalne’ beletrističke knjige: ‘Vinetou’ od Karla Maya i Krležini ‘Eseji’« (Milko Riffer, isto, str. 70.).
Mnogi, gotovo sigurno, u znanstvenu fantastiku svrstavaju činjenicu da je znanstveni rad u jasenovačkom logoru bio dopušten zatočenomu komunistu: »Zatočenik Vuk Vernić uputio se (13. rujna 1942., op. a.) u zapovjedništvo logora i izjavio da bi se u logoru htio baviti znanstvenim radom. Vernić je prije internacije bio profesor sociologije i statistike na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Bio je član komunističkog odbora sveučilišnih nastavnika, a ustaško je redarstvo otkrilo postojanje odbora i većinu članova interniralo u sabirne logore… Uprava je pristala… Vuk Vernić je 1943. izašao iz logora i otišao u partizane« (Igor Vukić: »Jasenovac iz dana u dan«, isto, str. 89.).
NASTAVLJA SE
