Ing. Gjuru Schwarza, Židova iz Koprivnice, željezničkoga inženjera sa stanom u Zagrebu u Trenkovoj ul. 13, uhitile su ustaške vlasti 30. kolovoza 1941. – prema iskazu danom 10. listopada 1945. poslijeratnoj komisiji za istraživanje zločina, pred tajnikom dr. Oskarom Mohrom i zapisničarkom Nerinom Sever. Također je rekao da je iz jasenovačkoga logora pušten 10. rujna 1942. Po njegovu iskazu logorske im vlasti po dolasku u logor nisu oduzimale osobne stvari i dragocjenosti: »Još nam nisu oduzeli novac i dokumenta. 20.IX.1941. moramo iznijeti sve stvari iz baraka i svrstati se u dva reda u dvorištu« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 64).
Prema velikoj većini svjedočenja i dokumenata zatočenicima su prilikom dolaska u logor odmah oduzimane osobne vrijednosti, pa je svakako za raspravu zašto su pojedine skupine bile izuzete od te uobičajene prakse, što osim citiranoga Schwarza potvrđuje i logoraš Riffer: »U podne vraća se dugačka kolona logoraša s nasipa.
Na čelu povorke stupa četrdesetak kršnih muslimana iz Orahova. Pjevaju skladno i veselo. Ti mladići, neobično čisti i uredno obučeni, uživaju u logoru izuzetan položaj. Od stvari im prilikom dolaska u logor nije ništa oduzeto. Rečeno im je, da su dovedeni ovamo samo na privremen, preventivan boravak, dok se njihov kraj ne očisti od četnika, pa će svi zatim biti pušteni kućama. Svjesni toga oni su na nasipu radili revnosno, kao da rade na vlastitim poljima« (Milko Riffer: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«, Nakladni zavod Hrvatske, 1946., str. 52.).
Židovima nisu oduzeli novac i vrijednosti
Da na ulasku u logor zatočenicima nisu oduzimani »novac i vrijednosti« posvjedočio je također Risto Stjepanović iz Janje, u općini Bijeljina u BiH, prijeratni »aktivni jugoslavenski oficir«, kojega su ustaše uhitili 2. kolovoza 1941. i kasnije otpremili u Jasenovac. On je u Sarajevu 5. srpnja 1945. predsjedniku Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu Rastislavu Miliću-Pleškoviću i zapisničarki Ružici Šandrk doslovce izjavio: »Jevreji i Srbi su imali odvojene kazane. Sljedovanje koje smo dobili od uprave logora bilo je sve jednako. Jevreji su međutim bili bolje materijalno stajali, jer im do tada još nisu oduzeli novac i vrijednosti, pa su zbog toga mogli pobrinuti se za poboljšanje svoje ishrane« (Zapisnik, ur. br. 10838, Arhiv Jugoslavije, Beograd, str. 1.).
Spomenuti citirani jasenovački zatočenik Risto Stjepanović nastavio je poslijeratnoj komisiji govoriti i sutradan, tj. 6. srpnja 1945., o tome što je doživio u prvim danima nakon dolaska u jasenovački logor. Gotovo nevjerojatno zvuči njegovo svjedočenje. Bilo bi dobro da se ponovno barem pokuša, radi ispravnoga razumijevanja, na znanstvenoj razini nešto reći o tome da su Židovi mogli kupovati namirnice za bolju prehranu od seljana u Jasenovcu jer im nije bio oduzet novac: »Oni su odlazili pod stražom u grad Jasenovac i tamo na pijaci kupovali sve što su stigli. Tako im je hrana bila bolja, a sa Srbima nisu nikada ništa dijelili« (Arhiv Jugoslavije, Beograd, Zapisnik, ur. br. 10838, str. 4.).
Nastavlja seGlasilo Spomen područja Jasenovac objavilo je svjedočenje Nikole Miladinovića iz poznate obitelji trgovaca u Jasenovcu, čiji je sin Veljko postao član SKOJ-a dok je studirao medicinu.
Nikola je, najvjerojatnije, zbog toga bio uhićen i odveden u jasenovački logor i kasnije prebačen u banjički, o čemu je govorio nakon rata: »U logor Jasenovac otjeran sam 8. svibnja 1942. godine. Razlog za takav postupak je to što sam po nacionalnosti Srbin. Supruga mi je ostala ‘pošteđena’, jer je Hrvatica. Logor ‘Sajmište’ u Zemunu za mene je bio i do sada ostao najteži dio moga dosadašnjeg življenja. U krugu logora nije bilo trave, a i korijenje je iz zemlje vađeno« (»Ljudske sudbine«, »Poruke«, br. 3 (4), 20. studenoga 1971. str. 3.). Svi mi Jasenovčani bili smo kratko vrijeme zadržani u logoru Jasenovac. Ja sam nakon 8 dana s većom grupom logoraša i mojih mještana pretjeran u logor ‘Sajmište’ u Zemunu, koji je bio pod upravom Nijemaca. Dok sam bio u Jasenovcu još sam bio sit, a i organizam nije bio iscrpljen.
Logor ‘Sajmište’ u Zemunu za mene je bio i do sada ostao najteži dio moga dosadašnjeg življenja. U krugu logora nije bilo trave, a i korijenje je iz zemlje vađeno« (»Ljudske sudbine«, »Poruke«, br. 3 (4), 20. studenoga 1971. str. 3.).
NASTAVLJA SE
