Svjedočenje Riste Stjepanovića iz Janje, u općini Bijeljina u BiH, prijeratnoga »aktivnoga jugoslavenskoga oficira«, kojega su uhitili ustaše 2. kolovoza 1941. i kasnije otpremili u Jasenovac, pomalo odudara od mnoštva svjedočenja u kojima su zapovjednici jasenovačkoga logora opisani isključivo kao »krvoloci«, »zločinci«, »koljači«, »ubojice«, »patološki tipovi«, »sadisti« i slično. On je u Sarajevu 5. srpnja 1945. predsjedniku Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Bosnu i Hercegovinu Rastislavu Miliću-Pleškoviću i zapisničarki Ružici Šandrk doslovce izjavio: »Zapovjednik straže u logoru bio je u to vrijeme bivši jugoslavenski narednik Prpić, koji je sa nama zatočenicima postupao tako dobro, kako mu je u danim prilikama bilo moguće. On nije dozvoljavao da u sam logor ulaze ustaške posade, i kada je bio prisutan on ih je uvijek tjerao, pa u njegovom prisustvu nije nitko tučen« (Zapisnik, ur. br. 10 838, str. 4., Arhiv Jugoslavije, Beograd).
Koliko god se vezivanje za barem neke pripadnike ustaških postrojba bilo kakve dobroćudnosti, sažalijevanja, sućuti, pa i spremnosti da se barem malo pomogne logorašima i »mrvicu« im se učine podnošljivijim teški logorski dani, dakle ljudskosti, mnogima činilo nemogućima jer je o tome desetljećima bilo prilično rizično javno govoriti, upravo je jedan od takvih bio, prema svjedočenju preživjeloga logoraša, mladić Jozo, nepoznatoga prezimena, čina i podrijetla: »Mene su pozvali k nadzorniku. Kraj njega je stajao Jozo, onaj elegantni mladić crne, briljantinom natopljene kose, što mi je jučer, po logorskim propisima, oduzeo sve stvari. U ruci je držao olovku i blok. – Zapovjedništvo traži neke podatke o tebi – reče Mirko i udalji se.
– Ne trebam nikakvih podataka, to je samo izlika. Donio sam sliku vaše kćerkice, koju ste jučer onako tužno gledali. Sakrijte je. Drugom prilikom dat ću vam i drugu sliku. – Pored slike gurnuo mi je u ruku i kutiju cigareta« (Milko Riffer: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«, Nakladni zavod Hrvatske, 1946., str. 43.).
Dopis MUP-a NDH, Glavnoga ravnateljstva za javni red i sigurnost, od 11. IV. 1945. (ur. br.: V.T. 30/45. Gl.r.), koji je potpisao Erich Lisak, da se ne šalju u logor zatočenici zbog bombardiranja: »Kako je poznato, sabirni logor u Jasenovcu u više je navrata bombardiran po neprijateljskim zrakoplovima, a osobito vrlo teško baš prigodom posljednjeg napadaja pred Uskrs, tako da u dogledno vrieme neće biti moguće nikoga odpremiti u navedeni logor na prisilni rad.«
Jakob Danon poslijeratnoj je komisiji za istraživanje zločina 25. svibnja 1945. u Zagrebu govorio i o žrtvama zatočenika tijekom bombardiranja logora iz savezničkih zrakoplova: »30.3.1945. bio je bombardiran logor Jasenovac u 2 maha, a isto tako i 5.4.1945. i konačno iza toga nekoliko dana još jedanput ali ovaj puta bez učinka. Kod prva dva bombardiranja uništili su Lančaru (lančaru) pogon, zatvor, dio stražare, a osim toga nastao je i požar na ciglani. Prigodom bombardiranja stradalo je životom oko 40 zatočenika, a stanoviti broj je i ranjen« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 231).
Višekratno bombardiranje logora poslijeratnoj komisiji potvrdio je i Mato Idžojtić, bivši jugoslavenski oficir, rođen u Rajiću kod Novske, sa stanom u Zagrebu, u Vlaškoj 88/I. Referentu komisije dr. Milanu Radoševiću izjavio je 19. svibnja 1945. da je zbog suradnje s partizanima uhićen 10. listopada 1944. i odveden u jasenovački logor 14. prosinca 1944., u kojem je jedva uspio sačuvati živu glavu tijekom bombardiranja:
»Na badnji dan doveden je u moju ćeliju ustaški majstor Ernest Vist, koji je zatvoren radi toga, jer je negdje rekao kako je prilikom prvog bombardiranja logora stradalo životom samo 5 drugova… Na sam veliki petak bio je logor u Jasenovcu ponovno bombardiran, a porušene su bile ćelije i tako zvana lančara. Mene su izvukli ispod ruševina…« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 218/306).
Stoga je, očekivano, bila organizirana vatrogasna postrojba u logoru, zadužena, razumije se, za gašenje požara, raščišćavanje ruševina i izvlačenje poginulih, ranjenih ili zatrpanih u njima: »Zaletio se, dakle, neki dan taj dobrotvor (ing. Piccili, op. a.) u naš logor s ‘leicom’ oko vrata i s tankom trstikom u desnici. Pratio ga je kolos, ustaški vodnik, nekada mesar i krčmar, Hirschberger, sada zapovjednik vatrogasne čete u Jasenovcu… (Milko Riffer: »Grad mrtvih; Jasenovac 1943.«, Nakladni zavod Hrvatske, 1946., str. 64.).
O temi bombardiranja jasenovačkoga logora i poginulih u njima također bi se trebalo pristupiti puno sustavnije, ozbiljnije i argumentiranije, posebice zbog paušalnoga svrstavanja i tih žrtava u Poimeničnom popisu žrtava KCL Jasenovac 1841. – 1945. JUSUP-a Jasenovac u kategoriju »ubijen(a) od ustaša«.
NASTAVLJA SE
