Od uobičajenih predodžaba o logoru »iskače« i izjava Miroslava Auferbera iz Osijeka dana Židovskoj bogoštovnoj općini u Osijeku 15. kolovoza 1945.:
»Upravu logora vodili su od zatočenika Dijamanstein, Feldbauer i Einer, te Klein sa strane Židova, a neki Slobodan, Miloš i Branko sa strane Pravoslavaca. Njima je išlo bolje od ostalih zatočenika, te su oni tokom vremena postali slobodnjaci izuzev Srba. Vidnu ulogu među Židovima imao je i Spiller iz Vinkovaca, te su ovi ljudi oko sebe stvorili neku kliku, koja je bolje živila od ostalih zatočenika« (HDA, ZKRZ – GUZ, kutija 10).
Među različitim dužnostima koje su bile povjerene logorašima pomalo nevjerojatno zvuči da je među njima bila i stražarska. No upravo je to 19. svibnja 1945. pred referentom poratne komisije dr. Antom Banekovićem posvjedočio Dragan Srića, uhićen, što je još čudnovatije, pod optužbom za komunizam. Kasnije mu je, prema njegovu svjedočenju, bila povjerena pisarska služba:
»U svibnju 1942. postavljen sam po Slobodanu za logorskoga stražara i vratara, gdje sam pred logorom III.C vršio službu od 6 sati ujutro do 10 sati na veče, a da nisam smio sjesti, otvarao sam vrata zatočenicima koji su išli na rad praćeni po ustašama.
U rujnu 1942. premješten sam u kancelariju III.C kao pisar i tu sam radio do likvidacije čitavog logora…« (HDA, ZKRZ – Zh, kutija 220/306).
O funkcioniranju jasenovačkoga logora također za mnoge prilično šokantno djeluje svjedočenje visokoga komunističkoga djelatnika između dvaju svjetskih ratova Ante Cilige r. 1898. u Šegotićima kod Vodnjana. Naime, krajem 1941. ustaše su ga kao poznatoga ljevičara uhitile i otpremile u Jasenovac, iz kojega je pušten sredinom studenoga 1942. Njegovi opisi, kao svjedoka »iz prve ruke« i »s lica mjesta«, bili su dovoljni razlozi zbog kojih je poslijeratna jugoslavenska vlast zabranila njegova sjećanja o logoru sabrana i objavljena u knjizi:
»Stojimo u redu, dva po dva. Oko nas tri ili četiri pisara-zatočenika iz logorske kancelarije. Svi Židovi. ‘Pa zar je ovo židovski logor?’, pitam iznenađen. Jedan od ovih Židova imao je na prsima natpis: ‘Nadzornik svega logora’. Mlad i nekako osobito drskog, upravo razbojničkog – kod židova tako rijetkog – izgleda« (Ante Ciliga: »Jasenovac; ljudi pred licem smrti«, Naklada »Pavičić«, Zagreb, 2011., str. 30.).
U nastavku bilježaka detaljnije opisuje razloge svojega čuđenja:
»U Jasenovcu logorsku upravu držali su židovi, oni su bili ‘unutarnja vlast’ u logoru. Pri službenom antisemitizmu Pavelićevog režima to izgleda nevjerojatnim i mene je to prenerazilo kod dolaska i prvog pregleda u logoru, no, takova je bila stvarnost« (isto, str. 42.).
Onda ipak racionalno sebi objašnjava zatečenu situaciju u logoru:
»Tako sam Pavelić ima ženu polužidovku, njegov prvi šef policije god. 1941. bio je židov, drugi polužidov, ministar rata i zapovjednik vojske imao je ženu pokrštenu židovku itd… Kad se sve te okolnosti imaju u vidu, nije čudo da su Pavelić i Luburić gledali u Židovima najmanje ‘zlo’ među zatočenicima i povjerio baš njihovoj grupi unutarnju upravu logora. Židova je u Jasenovcu u moje vrijeme oko 500. Osim rijetkih izuzetaka, oni su bili svi u aparatu, raspoređeni od najvišeg do najnižeg…« (isto, str. 44.-45.).
NASTAVLJA SE
