Ruku na srce, jaslice zapravo malo komu smetaju. Jer ne samo što izvrsno sažimlju kršćanski navještaj o Božjem utjelovljenju, nego imaju u sebi ono iskonsko ljudsko: dijete okruženo ljubavlju roditelja, dijete kojemu su dobrodošlicu na svijet izrazili jednostavni ljudi, bili oni pastiri ili mudraci, dijete smještano u živu i neživu prirodu. Dijete, jedan od nas. Pa ako već netko ne uspijeva u njemu vidjeti Sina Božjega, nije mu teško vidjeti sebe, ono najbolje od sebe.
Ipak, u posljednje se vrijeme jaslice svako malo nađu pred sudom. Posljednji takav slučaj još se uvijek odigrava u Meksiku. Vrhovni sud pravde trebao je 9. prosinca donijeti odluku o sudbini jaslica u javnim prostorima. Očekivalo se da će ih zabraniti, tj. proglasiti suprotnima ustavnim načelima. No Meksiko je posebna zemlja. Jedna od najkatoličkijih. Od 130 milijuna Meksikanaca 82,7 posto izjašnjava ih se katolicima. O meksičkom katolištvu rječito govori podatak da je na nedavnoj proslavi Gospe Guadalupske kroz guadalupsko svetište u četiri dana, od 9. do 12. prosinca, prošlo vrtoglavih i za ostatak svijeta nezamislivih 11 milijuna hodočasnika. Još nešto taj podatak govori: Meksikanci vole pučku pobožnost, vole svoju vjeru, makar možda i ne bila savršena, živjeti i izraziti vidljivim i srcu bliskim likom Majke, Djeteta. Meksikanci vole jaslice. Nije čudo što ih postavljaju po trgovima, u javnim ustanovama.
S druge strane, velik dio meksičkih elita odgojen je u liberalnom, štoviše takozvanom antiklerikalnom duhu. Stoga je u Meksiku na snazi stroga odvojenost Crkve od države. Nije čudo da je proces protiv jaslica u javnom prostoru u javnosti izazvao velike reakcije jedne i druge strane. Stoga je Prva komora Vrhovnoga suda 9. prosinca odgodila konačnu odluku.
Sve je počelo po obrascu koji je dobro poznat u nekim zapadnim zemljama, od pojedinca kojemu su, kako se to kaže, božićne jaslice u gradskoj vijećnici Chocholáe u saveznoj državi Yucatán izazvale bol, osjećaj da je marginaliziran, diskriminiran, da država ne radi što bi trebala činiti, zaštititi ga, kršeći pritom vlastita pravila o ravnopravnosti svih građana u društvu i pred državom. Kao što to često biva, stvar pojedinca napuhana je do neviđenih razmjera i završila je pred sudom. Prema nacrtu presude, koji je izradio sudac Vrhovnoga suda pravde Juan Luis Gonzalez Alcantara, u javnim bi prostorima bilo zabranjeno postavljanje jaslica, ali i bilo kakvih ukrasa i simbola koji bi aludirali na vjersko uvjerenje. Takvo se zakonsko rješenje opravdava objašnjenjem da jaslice u javnim prostorima krše vjersku slobodu (!) i ustavna načela laičke države, kao i načela jednakosti i nediskriminacije.
Osim toga, ilegalnim bi se proglasila i upotreba javnih sredstava za postavljanje jaslica. Tako bi mjesne vlasti u Chocholái mogle biti i novčano kažnjene, tj. prisiljene na vraćanje utrošenih sredstava i njihovo reinvestiranje »kako bi se promicalo izvršavanje vjerske slobode te, u skladu s tim, promicala ideološka pluralnost unutar općine«.
Nezadovoljstvo prijedlogom i mogućom presudom jaslicama izrazili su mnogi pojedinci i organizacije kako katoličkoga tako i građanskoga predznaka. Kad je sadržaj nacrta presude postao poznat, reagirali su i meksički biskupi. Poruci su dali znakovit naslov »Vjerska sloboda, sa svojim individualnim i društvenim očitovanjem – da. Ne sekularizmu koji zahtijeva vjersku odsutnost ili ‘neutralnost’ u javnom životu naših naroda«. Biskupi su se pozvali na 18. članak Opće deklaracije o ljudskim pravima koji kaže da sloboda vjere uključuje »slobodu da se pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje vlastita vjera ili uvjerenje poučavanjem, bogoslužjem, praktičnim vršenjem i obredima«.
Biskupi su također aludirali na neslavni dio meksičke povijesti, na često krvave progone vjernika. »U Meksiku je, posebno početkom prošloga stoljeća, vrlo netolerantna politička struja nastojala zabraniti izvršavanje vjerske slobode, i slobode bogoštovalja, ne samo javno, nego i privatno. Proganjanje je bilo izraz autoritarnoga i pogrješnoga viđenja uloge države, koja ne može vladati nad nutarnjim forumom osobe ni odlučivati o savjesti. Laička se država ne može shvatiti kao odsutnost ili navodna neutralnost religijskoga elementa. Uklanjanje bilo kojega vjerskoga simbola pretpostavlja potvrđivanje ‘nevjere’. Takvo stajalište, koje oblikuje ‘laicističku’ struju, sve je više deplasirano u suvremenom svijetu«, poručili su meksički biskupi.
Umjesto hinjene neutralnosti države biskupi su ponudili »pozitivnu laičnost« ili »suradničku laičnost«. Prvi izraz, kažu biskupi, potječe od bivšega francuskoga predsjednika Nicolasa Sarkozyja, a drugi od državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Pietra Parolina, koji se tako izrazio na proslavi 30. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa (1992. – 2022.) između Meksika i Svete Stolice. Vjera za vjernike nije usputna stvar, »nije ideja, nego opcija, način života koji se oblikuje kao kultura«, ona daje smisao njihovu životu. S druge strane, očitovanje vlastite vjere »ne uključuje nametanje drugima«. Naprotiv, nametanje se može pripisati drugoj opciji. »Željeti nametnuti društvo bez religijskih referenca znači, implicitno, zahtijevati samo jedan način življenja, onaj nereligiozni… Takav model diskriminira ljudska bića koja se drže religijske opcije te je suprotan laičkoj državi. Apsurdno je željeti ukloniti javno iskazivanje vjerskoga života. (…)
Ne tražimo povlastice, nego prepoznajemo da naš identitet ima mnogo pozitivnih aspekata koji su obogatili kulturu i tradiciju našega meksičkoga naroda«, poručili su biskupi prije nego što su sudce Vrhovnoga suda pravde pozvali da promisle o »užasnim kontradikcijama« koje bi nastale prihvaćanjem presude.
Kao što se može zamijetiti, biskupi riječ »jaslice« uopće nisu spomenuli, premda je iz konteksta trenutka jasno da su prije svega o njima govorili. No nisu izrijekom spomenute, ne samo zato što se biskupi boje da bi se nakon jaslica pravo javnosti moglo uskratiti raspelima, pa i samoj slici Guadalupske Gospe, svim milijunima Meksikanaca koji je štuju usprkos, nego prije svega zato što sekularistička matematička primjena načela neutralnosti ne dopušta ljudima da budu ono što jesu. Govoreći za meksički katolički tjednik »Desde la fe«, svećenik Mario Angel Flores Ramos, voditelj Komisije za nauk vjere nadbiskupije Ciudad de Mexico, kaže da bi, kad bi se dosljedno slijedila njezina logika, presuda dovela do toga da se u javnosti ne bi smjela »promicati uvjerenja i nekih drugih skupina koje ne predstavljaju čitavo društvo«. Jer nitko, uključujući i vjernike, nije oduševljen svim simbolima koji se nađu u javnom prostoru. Štoviše, gotovo i nema simbola zbog kojega se netko ne bi mogao osjetiti povrijeđen. No ne idu odmah svi pred sudove… »Meksiku je potrebno jedinstvo i mir. Oni se rađaju iz susreta u našem životu, onkraj pukih instrumentalnih vrijednosti. Otvarajmo stoga, zajedno, putove za dijalog i za susret, tražeći opći osjećaj koji se ravna prema najdubljim vrjednotama ljudskoga bića«, poručili su na završetku svoje poruke meksički biskupi.
Još je jedno u poruci meksičkih biskupa jasno. Za njih vjerski simboli u javnosti nisu u prvom redu dio tradicije, folklor koji treba očuvati, nego su prije svega, izvorno, izričaj i govor vjere. Svaki drugi pristup vodi u situaciju »užasnih suprotnosti« kakva je, primjerice, nastala u Francuskoj, gdje se uvijek nanovo prije Božića vode pravne bitke između gradskih uprava i različitih modernih čuvara sekularističkoga pravovjerja. Problem je širok, no načelno se može svesti na raskorak između ideološke zakonske premise i stvarnosti. Načelo laičnosti na francuski način propisuje strogu odvojenost Crkve i države. Stoga su vjerski simboli na mjestima koja su pod ingerencijom državnih tijela zakonski neprihvatljivi. S druge strane, bez obzira na napredovalu sekularizaciju, ljudi u mnogim sredinama, bilo to zbog vjere ili tradicije, imaju potrebu za jaslicama. Sudovi, ako i žele izići ususret ljudima – što ne čine uvijek – moraju jaslice proglasiti nečim što one u prvom redu nisu: folklornim dijelom neke vremenski ograničene priredbe, ručnim radom…
Istina je također da su jaslice u Francuskoj postale politički problem jer predstavljaju simbol koji takozvani populisti navode kao dokaz dekadencije sadašnjega francuskoga društva. No takvim ih simbolom nije napravila vjera, nego loša laicistička premisa koja ne dopušta ljudima da u potpunosti, i privatno i javno, budu ono što jesu. A ne dopušta to ni jaslicama. Jer one uvijek govore o Bogu koji je postao čovjekom i rodio se kao dijete. Ovisi o oku promatrača hoće li u njima prepoznati to otajstvo ili ne će. No čak i ako ga ne prepozna, ima li pravo uskraćivati jaslice drugima? Ta ono što svi vidimo, bili vjernici ili ne, jest dijete u materijalnoj oskudici i u obilju ljubavi. A ako nekomu i to smeta, uvijek može proći drugom stranom ulice, onom gdje jaslica nema. Štoviše, ako to učini iz ljubavi prema sugrađanima kojima je do jaslica stalo, i sam će se naći u »jasličkom« društvu promatrača otajstva, premda je (još uvijek) na drugoj strani ulice.
