Bogata pastoralom i pastoralnim suradnicima župa je sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim selima. Posebno je dinamično ususret župnomu blagdanu u pobožnostima sv. Antunu utorcima, ali i tijekom cijele godine. Župljana je i hodočasnika mnogo, a župnik Antun Sente stariji sa svojim suradnicima nastoji odgovoriti na sve župne potrebe. Jedna od najaktivnijih suradnica je pastoralna vijećnica i voditeljica dječjega župnoga zbora Jasminka Španić. U župi je aktivna od malena, župa joj je kao drugi dom, a u svim pastoralnim aktivnostima oduvijek je imala stalnu potporu svoje obitelji. Tako je i danas.
Jasminka je rođena 19. listopada 1974. u Zagrebu. Mama joj je Štefica, djevojački Gostrec, Sesvećanka, umirovljena ekonomistica, a tata joj je Joso Lauš iz Erdelja kraj Generalskoga Stola, umirovljeni strojobravar i vozač. Upoznali su se u Sesvetskim selima, na ciglani. Tamo je Jasminka išla na autobus, a Joso je išao na ciglanu po svoju zadnju plaću. Autobus nije došao pa su morali pješačiti do Sesveta. Razmijenili su podatke. Joso je zatim potražio Šteficu u »Nami« u kojoj je ona tada radila. Vjenčali su se 1972. u župi Svih svetih u Sesvetama i započeli svoj bračni život sa Štefičinim roditeljima u Sesvetskim selima. Tamo su i danas. Najprije su dobili Jasminku, a 1981. Ivanu. Ona je doktorirala iz pedagogije, radi na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, udana je, imaju dvije kćeri i žive u Sesvetskim selima s roditeljima, u obiteljskoj kući Gostrecovih. Ivana je voditeljica zbora odraslih »Anima una« u župi u Sesvetskim selima.
»Mama i tata su nam radili po cijele dane. Zato su najviše vremena s nama dvjema provodili baka, djed i prabaka, s mamine linije. A u Dubravi su bili tatini baka, djed i stric, i s njima smo bili povezani«, pripovijeda Jasminka. »Djetinjstvo nam je bilo lijepo, uz priče, uz život u prirodi. Mama nam je bila brižna, nježna, puna razumijevanja, samozatajna i pobožna žena. A tata se vječito šalio i držao neozbiljniju stranu obitelji. U takvom smo odnosu snaga imali ravnotežu. Mama je bila nešto stroža od tate, tražila je da stojimo iza svojih postupaka, a tata je ublažavao naše nestašluke. Roditelji su se dobro slagali. Ako su i imali kakvih problema, mi za njih nismo znali. Od mame sam, koja me od mojih malih nogu s puno ljubavi poučavala životnim i moralnim vrijednostima, naučila kako se djelima živi vjera i poštuju roditelji. Naime, mojoj je mami ‘suđeno’ da se cijeli život brine o svojim bližnjima. Pokopala je svoju baku, roditelje, brinula se o tatinoj mami, svojoj svekrvi, i stricu, i bila s njima do njihovih zadnjih trenutaka. O svojoj se mami skrbila tako brižno da si posljednje tri godine prije bakine smrti nije priuštila ni jednotjedni odlazak na more. Odlazak u starački dom za nju nije bila opcija. Dok su baka i djed onemoćali, a još su imali blago, krave, mama se dizala ujutro prije posla da bi pomuzla krave, spremila se na posao, došla kući i ponovno pomagala roditeljima u brizi oko stoke. Naravno, tata joj je cijelo vrijeme u svemu tome bio velika podrška i pomoć, kako u izvršavanju svih poslova na imanju, tako i u svojoj blagoj i smirenoj naravi.«
»Danas kad su oboje u mirovini, mama se brine o unucima, posebno o Elizabeti i Eleonori, sestrinim kćerima. Tata radi na poljoprivredi i uzgaja životinje, a u slobodno vrijeme bavi se lovom. On je predsjednik Lovačkoga društva ‘Lještarka’ u Petrinji. Svi su nas u obitelji odgajali u vjeri. I sestru i mene usmjeravali su u život prema Božjim zapovijedima. Mama nas je učila da se pomolimo prije spavanja i da zahvalimo Bogu na proteklom danu. Krštena sam, pričešćena i krizmana u Sesvetama. Tamo sam postala aktivna župljanka još u krizmaničkoj dobi. U Sesvetama sam polazila osnovnu glazbenu školu za harmoniku pa sam imala osnove. U crkvi sam najprije sjedila s časnom za orguljama i svirala sam s njom za oktavu više. Vidio je to vlč. Marijan Stanešić koji me pripremao za krizmu. Znao je da sviram harmoniku. Rekao je da će se u Sesvetskim selima osnovati župa, što se 1990. i dogodilo. Mise smo imali u društvenom domu, a mene je župnik zadužio da sviram mise. Kako sam bila harmonikašica, za orgulje mi je nedostajala lijeva ruka. Morala sam naučiti, nije mi bilo druge. Otada u župi sviram cijeli svoj život.«
»Osnovnu sam školu završila u Sesvetama. Bila sam odlična učenica, profesori su bili u redu. Neki nam nisu dali u školu nositi križić oko vrata, kod nekih drugih smo smjeli imati križić.
Među svima njima bilo je više krasnih ljudi. Društvo je bilo lokalno. Dodatno sam išla u osnovnu glazbenu školu, na sve aktivnosti u župu, i dani su mi bili puni. Tijekom osnovne i kasnije u srednjoj školi posebno mi je bila važna prijateljica Dubravka Latinčić koju poznajem skoro cijeli svoj život. Zajedno smo išle u malu školu, u osnovnu i srednju školu i unatoč raznim poznanstvima tijekom našega života i na radnim mjestima, ostale smo najbolje prijateljice, a to su prijateljstvo naše obitelji potvrdile međusobnim kumstvom. Za srednju sam školu izabrala pedagošku u Habdelićevoj ulici na Gornjem gradu, to je sada 8. gimnazija. Nije mi to bilo vrijeme za neko veliko sjećanje, bio je rat, sve je bilo puno izbjeglica i prognanika, puno je bilo nejasnoća oko toga što se točno događa. Stekla sam lijepu naviku da u školu od Trga idem Radićevom do Kamenitih vrata. Tamo bih se pomolila, otišla u školu, a prema doma sam se vraćala preko Štrosa. Ta mi je lijepa navika ostala i danas. Kad god sam u gradu, odem se pomoliti na Kamenita vrata. U razredu nas je bilo 40-ak djevojaka i dijelile smo se na cure iz centra grada i na cure iz periferije. Kasnije je bilo nekih zbližavanja, ali je mnogo toga ostalo nedorečeno. Cijelu sam srednju školu bila aktivna u župi. Svirala sam, pomagala časnoj sestri Ružici, bila sam angažirana oko pripreme misa u društvenom domu. Pomagala sam u prilagođavanju prostora za misu, čitala misna čitanja, svirala. Bilo me je u svemu oko liturgije. Išla sam i na vjeronauk za mlade u društvenom domu. Usput se gradila crkva u Sesvetskim selima.«
»Maturirala sam 1993. i upisala Pedagošku akademiju, za učiteljicu razredne nastave. Studij mi je prebrzo prošao. Na fakultetu sam bila po cijele dane. Vježbaonice i ostale sadržaje bili su nam rastegnuli na cijeli dan. Praksu smo imali po školama. Društvo mi je bilo nekoliko kolegica. Rano sam se večerima trebala vraćati u Sesvetska sela jer kasno nije bilo autobusa. I tijekom studija u crkvi sam bila cijelo vrijeme. Zgrada naše crkve u tom je vremenu već bila izgrađena. Do 1995. s nama je bila časna Antonela. Do njenoga odlaska pomagala sam časnama u sviranju i pjevanju župnoga zbora. Te 1995. otišla nam je zadnja časna. Župni je zbor tada preuzela gospođa Veronika Mišura. A ja sam, na inicijativu vlč. Antuna Sentea mlađega preuzela vođenje i sviranje zbora mladih. Puno smo nastupali, gostovali, družili se, pomagali u župi, izgradili smo prijateljski odnos, i danas se rado srećemo. Više nismo mladi, ali smo tu. Godine 1999. otišao je vlč. Stanešić, a na jednu nam je godinu došao vlč. Božidar Tenšek. Onda nam 2000. župnik postaje Vladimir Hren. Tada sam preuzela župni zbor. Dječji zbor utemeljili smo 2001. Bila sam učiteljica pa je bilo logično da ja preuzmem dječji zbor, koji vodim i danas.«
»Diplomirala sam 1998. A posao sam dobila još kao apsolventica 1997. u osnovnoj školi u Sesvetama u koju sam išla kao osnovnoškolka. Na početku mi je bilo čudno, bila sam puna strahopoštovanja prema svojim nekadašnjim profesorima, a sada kolegama. Najprije sam bila malo i uplašena. No brzo sam shvatila da prema djeci imaju ozbiljniji odnos, a da su kao kolege divni ljudi. Ostala sam u Sesvetama do 2007., dok nije izgrađena osnovna škola u Sesvetskim selima. U toj školi radim i danas. Sada sam učiteljica trećega razreda i vodim mali školski zbor. S vremenom sam kao diplomirana učiteljica razredne nastave napredovala u zvanje mentora. Koordinatorica sam priredaba za Dan škole, za Božić i za božićni koncert. Jako mi je lijepo raditi s djecom. Učenici su iskreni i s njima se vrlo lako dogovoriti. S roditeljima je teže. Na poslu sam zadovoljna, imam divne kolege i vrlo ugodno radno ozračje. Tako mi je u župi i otkad je s nama župnik Antun Sente stariji. Na njegovu je inicijativu dječji zbor uključen u sva veća događanja u župi. Dao je djeci na važnosti, a vodi nas i na izlete. Probe su subotom u 10. U zboru ima šezdesetak djece u dobi od prvoga do sedmoga razreda, a četrdesetak ih dolazi redovito. Pjevamo na misi nedjeljom u devet ujutro. Prema potrebi sviram i na nedjeljnoj misi u sedam ujutro. Tada sviram pučku misu. Tri smo orguljašice u župi, Irena Lacić, moja sestra Ivana Milković i ja, pa se dogovaramo koja će kada svirati ranu misu, zatim koja će kada svirati križni put, zornice, pobožnosti sv. Antunu. Usto znam svirati i pjevati na vjenčanjima, a i pastoralna sam vijećnica. U vijeću se sastajemo kvartalno i prema potrebi, dogovaramo sadržaje, župnik uvijek želi čuti što ljudi misle. S njim je zato ugodno, uvijek je nasmijan, bezbrižan, divno komunicira s ljudima, pristupačan je i jednostavan, nikada nije loše volje. Zato nam je svima ugodno doći u župne prostore.«
»Sav taj moj angažman podržava moja familija. Suprug je Darko Španić, rođen 1973. Njegovi su iz Ljubešćice kraj Novoga Marofa, on je rođen u Zagrebu. Po struci je strojarski tehničar, radi kao domar u školi u kojoj sam i ja. Upoznali smo se na teniskom igralištu u Sesvetskim selima. Jako mi je dobar, ima razumijevanja za sve, pazio je na djecu kad su bila mala, a ja sam svirala i bavila se humanitarnim radom. U svemu mi je bio velika podrška. Vjenčali smo se u Sesvetskim selima, skrasili se kod njegovih, živimo s njegovom mamom, koja mi je jako dobra. Blagoslovljeni smo s dvoje djece. Imamo Filipa i Helenu. Filip ima devetnaest godina, student je prve godine PMF-a, biologije i kemije. Jako mu dobro ide i baš smo ponosni na njega, kao i na našu 17-godišnju Helenu, odličnu učenicu 2. razreda sesvetske gimnazije. Ona svira flautu kod mene u dječjem zboru u župi. Inače je flautistica, učenica 2. razreda srednje glazbene škole u Sesvetama. Uistinu sam ponosna majka Filipa i Helene jer sam sretna što smo im i mi roditelji i bake i djedovi usadili vjeru koju oni žive i pokazuju redovitim odlaskom u crkvu, i kulturnim i moralnim ponašanjem u svakodnevnom životu, u školi i na fakultetu. Odlični su, savjesni i marljivi učenici, i iako Filip nije javno eksponiran u radu u župi kao Helena, ne propušta nijednu nedjeljnu misu i osoba je koja će uvijek pomoći drugomu u bilo kojoj potrebi. Kad su njih dvoje bili mali, moja bi mama često ostavljala svoje obveze i čuvala je i Filipa i Helenu, provodila s njima vrijeme u igri i druženju. Naravno, kao i druga baka Katarina, suprugova mama. Danas nijedan rođendan ne može proći bez pomoći obiju baka u pečenju kolača. Tako da su moja djeca blagoslovljena jer su oduvijek bila okružena bakama i djedovima koji im pružaju bezuvjetnu ljubav. Suprugov je tata, nažalost, preminuo prije četiri godine. Jasno je iz svega da sam zadovoljna familijom, ostvareni su svi moji ciljevi i snovi. Svi smo na kupu u Sesvetskim selima. A župa mi je cjeloživotni dodatak. Sve mi se lijepo posložilo, baš onako kako je trebalo, sve uz Božju pomoć. Jako sam zahvalna na svemu lijepom što imam, kao da sam nagrađena za sve što sam radila Bogu na slavu. Zahvalna sam za primljena dobra, molim za svoje potomke uz nadu da će nam svima život i dalje biti lijep kao što je bio dosad.«
