»Ako raj je lijevo, kidam udesno« pjevao je Parni valjak u hitu što naslovom odaje razlog bijega od neba: »Anđeli se dosađuju?« Slušatelj pak Pisma žiteljima bi raja pripisao sve samo ne dosadu. Ako se i neprestano putovanje anđela između neba i zemlje odnemari kao puki san praoca Jakova, ipak se ne mogu zanemariti viđenja u kojima su njegovi proročki sinovi svjedočili raznim djelatnostima nebesnika. Izaija, Ezekiel, Daniel i Ivan opisuju anđeoski let, a pisac Joba, Mihej, Zaharija i Juda zapisuju rajske pogodbe i parbe. David dusima pridijeva poj i sluh, službe i poklone; Petar tomu pridodaje žudnju razuma, a Pavao žamor jezika. Pa i Krist, koji poznaje radost i zanos anđela, pretkazuje njihovu zabavljenost sabiranjem i prenošenjem duša. Tumača među dusima na nebu ima koliko i mjerača, podjednako sviklih i molitvi i ratu. Stoga i u Danielovu viđenju nebeskoga suda nad četirima nemanima anđeli imaju posla preko glave.
Premda prorok u tom odlomku izričito navodi tek da »mirijade« služe Pradavnomu stojeći pred njim, anđeoske pojave valja prepoznati i u Božjem prijestolju i njegovim točkovima, a njihovoj ruci treba pripisati i kaznu za zemaljske nemani i krunidbu Sina čovječjega. Paradoksalno, u tu je vrevu najdublje zavirio slikar čiji se anđeli naoko dosađuju nasmrt; a jedva da bi ga tko i nazvao slikarom. Naime, u trenutku kada se poduhvatio ilustriranja rukopisa »Beatusa« – kako se po autoru nazivaju »Komentari na Otkrivenje« Beatusa iz Liébane – benediktinac Pedro služio je kao prior opatije u Silosu. Ipak, u ponajljepšem primjeru mozarapske iluminacije naslovljenu »Peto viđenje« taj je španjolski redovnik raskošju kolorizma i svježinom naracije nadišao srednjovjekovnu shematičnost. Sličnost anđeoskih lica upućuje, doduše, na zajedničkoga Oca; no u njihovim pogledima uvis nema ponavljanja. Svaki duh blaženstvo uživa na svoju.
Iz pregršti zanimljivosti koje je predaja očuvala o Emi – kćeri francuskoga kralja Henrika I. i ukrajinske princeze Ane Kijevske – može se zaključiti da je doista bila žena na svoju ruku. Blaženica poznatija kao Edigna do smrti je 1109. – kada je otac Pedro svoje iluminacije potpisao latinskim imenom Petrus – navodno stanovala u šupljem deblu lipe, kamo je dospjela bježeći na volujskim kolima od dogovorene udaje. Da su mještani Pucha u kojem se skrasila doznali za njezinu kraljevsku krv, možda bi i moć kojom im je liječila blago pripisali naslijeđu svetih joj predaka. Ipak, ni pobožne legende o čudotvorstvu ni čudesne priče o ulju koje je nakon pustinjakinjine smrti provrlo iz lipe nisu razlogom zašto joj se bavarski kršćani utječu, a ukrajinski je grkokatolici časte. Naime, svakodnevnom je podukom čitanja i pisanja djecu upućivala u osnove vjere. Čovjeku se taj rajski pothvat čini tek dosadnim ponavljanjem. Ne i anđelima.
