Svaki sustav promjena dobiva s vremenom svoju unutarnju logiku, kojom se gotovo nepogrješivo vodi u određenom smjeru, neovisno o tome je li riječ o izgradnji sustava vladanja, gospodarenja, socijalnoj politici, povlasticama i slično. To vrijedi i za sadašnju koronakrizu. Kako prepoznati krizu? Općenito je kriza ozbiljan i dugotrajan poremećaj političkoga, gospodarskoga, kulturnoga i zdravstvenoga života. Ona se očituje u pomanjkanju povjerenja među političkim, gospodarskim i drugim socijalnim skupinama. To nepovjerenje prelazi i na državne institucije, sudstvo i javne ustanove. Danas je zbog pandemije korone najaktualnije nepovjerenje u zdravstvo, odnosno medicinsku znanost.
Na primjer, pokazatelji krize u gospodarstvu su pad kupovne moći prosječnoga građanina, zastoji u prodaji, teškoće u plaćanju dospjelih obveza, zatvaranje proizvodnih pogona, smanjivanje ili stagniranje industrijske i poljoprivredne proizvodnje, nezaposlenost, pad nataliteta i iseljavanje. Marksizam je naučavao o pravilnostima kriza u kapitalizmu i njihovu redovitom ponavljanju svakih sedam ili 10 godina, i na tome je temeljio svoja obećanja izgradnje boljega i pravednijega društva. Bilo je to slično vjerovanjima u »ponavljanje sedam sušnih i sedam kišnih godina«. Međutim, od početaka stoljeća krize se ne ponavljaju u skladu s marksističkim naukom, nego su vezane uz neka izvanredna događanja kao što su pojava pandemije izazvane koronvirusom, krizom izvora energije, klimatskim promjenama i slično. Dakle, krize ne moraju uvijek biti posljedica unutarnjih političkih proturječnosti kapitalizma, ali su ipak često posljedica prikrivenih i nevidljivih proturječnosti društva, svjetonazora i ideologija. Zato prvi znakovi krize nisu ni shvatljivi onima koji vladaju. Ne uočava se na vrijeme opasnost pa se ne poduzimaju ni preventivne mjere. Kod pojave korone ismijavala su se upozorenja ili se uspoređivala s običnom hunjavicom. Kako prvi znakovi opasnosti pojave krize u slučaju korone nisu mnogima shvatljivi, postaje prekasno za otklanjanje uzroka krize jer se jedna kriza nadovezuje na drugu, a uzajamnim pretapanjima ili podgrijavanjima štetni se učinci krize pojačavaju. Najbolji je primjer Engleska u kojoj se na »brexit« prilijepila kriza benzina pa dalje kriza prometa (dostave i opskrbe) te pretvorila u gospodarsku krizu, a ova u konačnici postaje politička kriza.
U takvim okolnostima mogu nastati pa i nastaju prikrivene političke panike, kada »vladajući« pribjegavaju nepopularnim sredstvima. Nažalost u svim tim krizama najviše trpi prosječan mali čovjek, prije svega u siromašnim zemljama.
Svrha je državne politike određivati ponašanje države prema onima kojima je potrebna solidarnost u nevolji, a to obuhvaća donošenje odluka kojima se sustavno uređuju i usmjeravaju aktivnosti i mjere s ciljem ostvarenja općega dobra, a to je osiguranje života i zdravlja onih koji mogu biti ugroženi. Dakle, politika se mora provoditi tako da se pomaže bez ostavljanja dojma da se jedne povlašćuje, a druge kažnjava. U krizama država često (možda i zbog straha »vladajućih« da ne izgube vlast) poduzima određene nepopularne mjere ili pravi nelogične iznimke pa se tada nakupljena nezadovoljstva iskazuju neposluhom i otporima, neke vrste »bumeranga« vladajućima.
