Sve sam sigurniji da nam vrsta propada. Nikad nisam bio baš velik vjernik evolucije ali ovo na djelu, ovo je… »kontraevolucija«! Znam, riječ suprotna »evoluciji« je »revolucija« ali ovo nazadovanje ljudskoga roda teško mi je nazvati revolucijom, koliko god mi i ta riječ prizivala samo propast, mrska sjećanja na proletere, partizane, komuniste i ostale nenadmašive revolucionare (po zanimanju). Nije prava riječ ni atrofija, jer sve je više onih bildaju… Možda regresija? No ostavimo se leksika, drž’mo se činjenica! Točnije, moje stručne procjene da ljudska vrsta propada, da je čovjek započeo silaznu putanju zemaljskoga postojanja. Kako sam do toga došao? Mislite zbog izvrnutih slika spolova i rodova? Zbog naopako postavljenih brakova? Ne, ne diram ja u te tolerantno (d)osjetljive »domišljotine« Samo empirijski provjerljivo! Dakle, da bi ikoja vrsta rasla, svaki novi potomak mora znati više od svoga pretka, nadmašivati ga. Naizgled je to tako i u ljudskoj vrsti, jer moji mladi čuda znaju koja ja ne znam: moj 5-godišnji unuk na mome mobitelu zna pronaći sve moguće igrice za koje nisam ni sanjao da tu imaju svoju »ladicu« a kći me neki dan, provincijalca, svečano provela mojom stranicom »e-građanina«! Sve sasvim slično kao kad sam ja mog tateka učio kako se snima i presnimava na video i računalo, a pokojnom dedeku tumačio da mu ne treba brus za oštrenje slike na televizoru… Tada, prije prvih brčića, bio sam uvjeren kako znam puno više od obojice, no pomalo – a ponajviše u najtežim ratnim godinama – otkrivao sam koliko su toga oni više od mene znali i umjeli. I svinju priklati, i kokoš očerupati, čavao pribiti, ormar i policu složiti, ne onu dućansku od »121 pieces« već pravu od drva koje su sami ispilili i poblanjali, da ni stolari nisu bili. A tek njihove »bolje polovice«: od štrikanja kapa za »zenge« heklanja i krpanja do čišćenja iznutrica i vlastoručnih mlinaca…
A danas? I mi mlađi svježi penzići, tek rijetki znamo što su znali naši stari, a naši mladi… Znaju oni sve najviše svjetske vrhove, svemirske rupe i morske brazde, sve filmove i serije, programske jezike i fiktivne likove… Svi bi na »Milijunašu« i »Potjeri« novce osvojili, koliki višak (ne)potrebnih podataka u glavama imaju, ali… tko zna bi li tjedan dana samostalno preživjeli! Jer vlastitim rukama znaju držati samo mobitel, možda žlicu i vilicu, a daš li im lopatu ili motiku, držat će ju kao pušku ili, u boljem slučaju, gitaru… A tek odgojne »vještine« koliko tu kaskamo! Uzalud znam sve dječje igre i školske pjesmice do 4. osnovne, kad ne znam kako da me unuci čuju i poštuju. A moj djed? Mirno je živio radeći svoje, a ja sam imao pravo pridružiti mu se, pomoći, ponešto naučiti. Nije on prekidao posao zato da bi me animirao, sa mnom se po podu igrao ili me poticao na »kreativne igre«.. Samo je kreativno živio: sadio, okopavao, obrezivao, a navečer naglas pred svima u kući molio. Ja sam svojima čitao priče. Moja djeca svojoj djeci tutnu u ruke filmiće… Što je sljedeće? Povratak škrga?
