Dok ovogodišnja mjerenja bilježe rekordne ljetne temperature, toplinski valovi izmjenjuju se jedan za drugim, a šumski požari uzimaju ljudske živote i pustoše sve pred sobom, neki, poput čelnika američke državne administracije, i dalje ignoriraju neugodnu istinu o globalnom zatopljenju. Naime, evidentno je da se klimatski sustav zagrijava te da rastu temperature zraka i oceana, da se ledenjaci smanjuju dok srednja morska razina raste isto kao i koncentracija stakleničkih plinova. Godina 2015., kada su se države svijeta usuglasile i postigle Pariški sporazum, ujedno je najtoplija otkada postoje mjerenja te je prekoračen porast od 1 Celzijeva stupnja u odnosu na predindustrijsko doba (1880. – 1899.). Razdoblje od 2011. – 2015. najtoplije je petogodišnje razdoblje dosad zabilježeno, s brojnim ekstremnim vremenskim događajima, posebice toplinskim valovima. Budući da oceani apsorbiraju više od 90 posto energije koja se u klimatskom sustavu akumulira zbog emisija stakleničkih plinova, raste temperatura i morske razine. Osim toga, klimatske promjene uzrokuju i ekstremne vremenske neprilike, sve dugotrajnije suše i razornije poplave, zaslanjivanje zaliha pitke vode, gubitak obradiva zemljišta i nestajanja brojnih biljnih i životinjskih vrsta. Zbog danas nesagledivih posljedica klimatskih promjena, ugroženi će biti i brojni ljudski životi, a na nekim područjima život će postati nemoguć, što će, već odavno upozorava UN, pokretati valove migracija tzv. klimatskih izbjeglica te povećati mogućnost izbijanja novih oružanih sukoba zbog oskudnih resursa.
Povijest se ponavlja, dokle god se ne nauči lekcija. Sporazum iz Kyota, koji je trebao biti prvi takav instrument kojim bi se pokušale smanjiti emisije stakleničkih plinova, tadašnji predsjednik SAD-a George W. Bush odbio je ratificirati, a njegovu protukandidatu Alu Goreu uručenje Nobelove nagrade za mir, koju je 2007. podijelio s Međuvladinim panelom o klimatskim promjenama zbog osvješćivanja Zemljana za problem globalnoga zatopljenja, zasigurno nije ublažilo gorak okus poraza na američkim predsjedničkim izborima 2000. godine. No unatoč tomu što je trenutačni predsjednik SAD-a Donald Trump početkom lipnja objavio povlačenje svoje zemlje, inače drugoga svjetskoga proizvođača stakleničkih plinova, iz Pariškoga sporazuma (koji je njegov prethodnik Barack Obama ratificirao pa postupak ipak ne će biti tako jednostavan), ostatak svijeta ostaje predan borbi za obuzdavanje klimatskih promjena.
Europska unija globalni je predvodnik, a mišljenje nije promijenila ni Kina, sada najveći svjetski proizvođač stakleničkih plinova. Naime, upravo je Pariški sporazum, koji predviđa dobrovoljne ali obvezujuće nacionalne doprinose globalnom smanjenju emisija stakleničkih plinova, ključno oružje u nastojanjima da se porast Zemljine temperature zadrži ispod 2 Celzijeva stupnja. SAD je tako, uz Siriju i Nikaragvu, ostao jedina zemlja na svijetu koja ne će sudjelovati u provedbi Pariškoga sporazuma kako bi se obuzdao rast Zemljine temperature. (Usput spomenimo, SAD je jedina država svijeta koja nije ratificirala Konvenciju o pravima djeteta, inače temeljni dokument za zaštitu dječjih prava čijom se ratifikacijom država obvezuje da će ih štititi.)
Nezadovoljstvo, najblaže rečeno, američkom odlukom o povlačenju iz Pariškoga sporazuma iskazali su mnogi, pa je tako i Elon Musk, čelnik kompanije »Tesla Motors«, u znak protesta dao ostavku na članstvo u njegovu savjetodavnom vijeću.
Iako je Hrvatska u globalnim razmjerima relativno mali onečišćivač atmosfere, kao članica Europske unije na sebe je preuzela obvezu smanjivanja emisija stakleničkih plinova. Tako je 23. lipnja u Hrvatskoj na snagu stupio Pariški sporazum. Tom je prilikom ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić rekao: »Hrvatska će predano ispunjavati obveze koje proizlaze iz Pariškoga sporazuma, kao i ostale države Europske unije i svijeta koje su ratificirale taj iznimno važan dokument. Svjesni smo posljedica globalnoga zatopljenja koje se pojavljuju i kod nas. Poplave i sve dulji periodi suša samo su dio vremenskih nepogoda s kojima se suočavamo. Pariški sporazum omogućit će da se s tim posljedicama nosimo na kvalitetan način. Uz to, potaknut će razvijanje projekata čiste energije i energetske učinkovitosti koji će povećati razinu zaštite okoliša i potaknuti rast gospodarstva.«
Prema klimatskim modelima i scenarijima, procjenjuje se da će do 2100. temperatura na području Hrvatske porasti od 2,4 do 4,9 Celzijevih stupnjeva, uz prisutan opći trend izmjenjivanja ekstremnih suša i poplava koje pogubno djeluju na sve ljudske aktivnosti. Duga pak obalna linija Hrvatsku čini ranjivom na porast razine mora te je na tu pojavu utvrđena osjetljivost povijesnih jezgra gradova kao što su Nin, Zadar, Šibenik, Split, Stari Grad ili Dubrovnik, a na porast razine mora posebno je osjetljiva dolina rijeke Neretve.
Europska unija, kao predvodnica globalnih nastojanja za obuzdavanje klimatskih promjena, postavila je vrlo ambiciozne ciljeve: do 2020. godine za 20 posto povećati udio obnovljivih izvora energije, za 20 posto povećati energetsku učinkovitost i za 20 posto smanjiti emisije stakleničkih plinova u odnosu na 1990. godinu.
Do 2030. godine EU kani za čak 40 posto smanjiti emisije stakleničkih plinova u odnosu na razinu iz 1990., kao i povećati udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji energije na najmanje 27 posto te za 27 posto povećati energetsku učinkovitost. Već sada je u sektoru obnovljivih izvora energije u EU-u zaposleno više od milijun ljudi te je taj sektor privlačniji ulagačima od drugih sektora, što pokazuje da čišća, za okoliš prihvatljivija energija ne isključuje gospodarski rast, nego upravo suprotno. EU se tako okreće prema razvoju niskougljičnoga gospodarstva.
Luka Tomac iz »Zelene akcije« smatra da je riječ o dokumentu koji treba pohvaliti, ali ističe da u kontekstu posljednjih znanstvenih izvješća čak i u scenariju NU2, snažnijem od dvaju scenarija tranzicije, koji predviđa smanjenje emisija za 80 posto do 2050., ima prostora za popravke. »Niskougljična strategija trebala bi biti krovna strategija iz koje proizlaze sve ostale sektorske strategije uz redovit monitoring napretka smanjenja emisija« – kaže Tomac i dodaje da »Zelena akcija« od Vlade RH traži usvajanje ambicioznoga scenarija te da odmah prijeđe s riječi na djela.
Pozitivnim smatra to što Strategija daje jasan smjer napuštanja fosilnih goriva i prelaska u niskougljično društvo te što prepoznaje i pozitivno govori o zelenim poslovima i prilikama koje niskougljični razvoj donosi za gospodarstvo. Uz to, u Strategiji se navodi i komunalna (građanska) energija kao i decentralizacija energetskoga sustava, za što u »Zelenoj akciji« smatraju da je ključ uspješne tranzicije. No smeta im što ipak ostavlja previše prostora termoelektrani na uvozni ugljen Plomin 1 i 2 te im daje predugi rok trajanja, čime se nepotrebno odgađa hitna akcija jer je, smatraju, potrebno što prije solarificirati energetski sektor.
Bernard Ivčić iz »Zelene akcije« glede sektora prometa napominje da je vizija prometnoga sustava dobro opisana te da pokriva različite aspekte koji zajednički ostvaruju održiv promet u niskougljičnom društvu. Međutim, smatra on, nužno je primijeniti scenarij snažne tranzicije jer jedino on nudi smanjenje emisija plinova iz prometa do 2050. Elektrifikacija prometa, uz dekarbonizaciju proizvodnje električne energije, imat će pozitivan učinak, ali, naglašava Ivčić, za adekvatno smanjenje emisija iz prometa nužno je utjecati na smanjenje broja vozila, kao i na smanjenje intenziteta njihova korištenja.
Maja Božičević Vrhovčak iz Društva za oblikovanje održivoga razvoja (DOOR) najvećim pak izazovom smatra upravo transponiranje niskougljične strategije u sektorske strategije, kao što su primjerice prometna strategija ili energetska. Jer, bez odlučnosti u provedbi, i ta će strategija ostati »mrtvo slovo na papiru«, a nudi mogućnost razvoja drukčijega od dosadašnjega.
