Nedavno je u Europskom parlamentu održana rasprava o problemu bacanja hrane. Na inicijativu naše parlamentarne predstavnice Biljane Borzan prihvaćen je tekst rezolucije kojom se zahtijeva da se do 2025. godine udio bačene hrane smanji za 30 posto, odnosno za 50 posto do 2030. godine. Također se zahtijeva da se ukinu porezne obveze za one koji u dobrotvorne svrhe doniraju viškove hrane.
Svake godine Europljani bace 88 milijuna tona hrane u smeće. U prosjeku to iznosi 173 kilograma hrane po stanovniku. No postoje velike razlike među članicama Europske unije. Na crnoj listi prednjače Nizozemska i Belgija, čiji stanovnici bacaju 541 kilogram, odnosno 345 kilograma hrane svake godine. U Poljskoj, Austriji i Švedskoj baca se više od 200 kilograma hrane po stanovniku. U Njemačkoj, Francuskoj i Španjolskoj baca se oko 150 kilograma, a u Bugarskoj i Slovačkoj oko 100 kilograma hrane godišnje. Zanimljivo, na dnu liste nalaze se Grčka (80 kilograma), Rumunjska (76 kilograma) i Slovenija (72 kilograma).
Za Hrvatsku ne postoje podatci jer u vrijeme izračuna (2012. godine) nije bila članica Europske unije. No budući da Hrvatska uvozi velike količine hrane i pića, treba očekivati da znatan dio prehrambenih proizvoda završava u smeću. Uvoz jeftine i loše hrane ugrožava primarnu proizvodnju u Hrvatskoj, a koristi jedino trgovačkim lancima kao sredstvo pritiska na (domaću) konkurenciju. Podatci za pekarske proizvode u Hrvatskoj ipak postoje. Poznato je da se godišnje uvozi pekarskih proizvoda u vrijednosti većoj od 100 milijuna eura, a svaki se dan baca u smeće 135 tona kruha i peciva (www.glas-koncila.hr/krusni-paradoks-hrvatsku-se-uvozi-kruh-se-baca).
Osim moralne i gospodarske dimenzije, bacanje hrane ima i svoju ekološku cijenu. Tako je izračunato da bacanje 88 tona hrane emitira u atmosferu dodatnih 170 milijuna tona ugljičnoga dioksida. Ako se nastave takvi trendovi, do 2020. godine brojka će narasti na 126 milijuna tona bačene hrane, odnosno 243 milijuna tona ispuštenoga stakleničkoga plina (EU Preparatory study on food waste in EU 27, BIO IS, 2010.). Sve te brojke pokazuju da su priče o populacijskoj bombi i nestašici hrane – mitovi. Tim Lang, profesor na sveučilištu City u Londonu i stručnjak za politiku prehrane, objašnjava: »Problem je prevelika, a ne premala proizvodnja hrane. Hrana je postala smeće u kulturi konzumerizma u kojoj svega ima previše, a ne premalo. Stalno slušamo priče da je svjetsko stanovništvo prekobrojno, da nema dovoljno hrane i da je potrebno osigurati nove zalihe. To je besmislica!«
Strah od nadolazeće gladi posebno zloupotrebljava biotehnološka industrija koja zagovara povećanu uporabu pesticida i genetički modificirane (GM) usjeve kao jedino rješenje za povećane prinose po hektaru. Predstavnicima fatalnoga progresa nikako nije jasno da nestašica hrane (glad u Africi) nije tehnološki, nego socioekonomski problem. Bacanje hrane i nepravedna distribucija hrane ne mogu se riješiti GM kukuruzom otpornim na glifozat. Srećom, u mnogim su mislećim krugovima genetičke manipulacije biljkama prepoznate kao nepotreban proizvod industrije straha.
Poseban »doprinos« bacanju hrane u Europskoj uniji čini neometan prekogranični promet prehrambenim proizvodima. Slobodno tržište Europske unije omogućuje nepotreban i masovan transport hrane i pića. Tegljačima se razvoze viškovi prehrambenih proizvoda i zatrpavaju se već zasićena tržišta. Takva besmislena i neregulirana distribucija dovodi do gomilanja, propadanja i bacanja prehrambenih proizvoda. Tako se, tek za primjer, u Hrvatsku uvozi flaširana voda s francuskih (»Evian«) i austrijskih Alpa (»Römerquelle«), iz Italije (»Saguaro«), Njemačke (»Felsenquelle«), Slovenije (»Radenska«), Srbije (»Mivela«)… Nerazumno je u zemlju velikih zaliha pitke vode uvoziti strane brendove mineralnih i prirodnih izvorskih voda. Umjesto da se navedene robne marke štite ili reguliraju zakonom (vidi popis u Narodnim novinama 95/11), treba otežati takav uvoz uvođenjem poreza zbog emisije ugljičnoga dioksida. Time bi uvozni proizvodi postali skuplji, što bi kupcima olakšalo izbor domaćega proizvoda. Isti ekološki porez treba uvesti i za ostale vrste prehrambenih proizvoda koji se uvozom nameću hrvatskim kupcima. Svaki prijevoz hrane i pića opterećuje okoliš zbog ispuštanja stakleničkih plinova, stvara nelojalnu konkurenciju i viškove, zahtijeva dodatna skladištenja i konačno dovodi do kvarenja ili bacanja hrane.
