Htio bih stručno mišljenje o tome što Crkva misli o karizmama i o daru »počivanja u Svetom Duhu«, o kojem se posebno govori u jednom mjestu u koje vjernici odlaze i organizirano na karizmatske seminare. Nisam siguran da je to ispravno, a ni da je riječ o pravoj vjeri. Negdje sam pročitao da takva mjesta nisu službeno priznata od Crkve.
Čitatelj
Mjesta na kojima se vjernici okupljaju na molitvu ili duhovne seminare ne trebaju posebna službena priznanja ili odobrenja, ali o njima crkvene vlasti moraju biti upoznate. Osim toga, na svim se bogoštovnim mjestima moraju poštivati crkveni nauk i crkveni propisi, bez obzira o kojem je mjestu, o kome ili o čemu je riječ. Posebno bi to vrijedilo i vrijedi za mjesta u koja vjernici odlaze, kako ističete, organizirano. Ipak valja reći da se za »organiziranje« puta mogu dogovoriti i vjernici sami te na put otići i bez svoga župnika, kao i bez ikakve duhovne pratnje koja je uobičajena na svim hodočašćima koja organiziraju župne zajednice sa svojim svećenicima, pa je odgovornost za događanja tamo na svećeniku koji ih prima i koji to mora raditi u dogovoru sa svojim biskupom.
Kao što piše talijanska teologinja Angela Anna Tozzi s Papinskoga sveučilišta »Antonianum«, pod karizmom se misli na »duhovni Božji dar vjerniku koji je, doživljavajući posebno snažno religiozno iskustvo, na izvanredan način kadar uvjetovati duhovni život neke skupine ili nekoga povijesnoga razdoblja«. »Taj se ‘dar’ očituje kao novost i nadovezuje se na sam korijen Milosti (haris)«, pa mu otuda i trostruko obilježje. Na prvom je mjestu karizma dar koji proizlazi iz Milosti: »Dar je očitovanje djelovanja Duha u Crkvi.« Na drugom mjestu, ističe A. A. Tozzi, karizma je »dar s obilježjem javne koristi«: »Čovjek preobražen milošću može činiti dobro (Gal 6, 9), ‘činiti dobra djela’ (Mt 5, 16; 1 Tim 6, 18; Tit 3, 8-14), ‘dobrim pobijediti zlo’ (Rim 12, 21). Takvomu dobru pripada jedno ‘moranje’ koje ne dokida, nego pretpostavlja slobodu i poziva na odluku, određenu njegovim sadržajem.« Treće, zadnje obilježje karizme je da je ona »dar koji potječe od Duha«. »Život u Duhu je život u vjeri; to je stvarno iskustvo i konkretna sigurnost jer je iskustvo prisutnosti. Ipak, sve su karizme, od onih relativno izvanjskih (dar jezika ili liječenja, 1 Kor 12, 28; 14, 12) do ‘viših darova’ (1 Kor 12, 31) vjere, nade i djelatne ljubavi, u službi evanđelja za koje svjedoče.« Karizme, dakle, moraju biti u službi evanđelja za koje svjedoče, a kao takve, kako je istaknuto – moraju služiti i zajednici jer su »dar s obilježjem javne koristi«.
Na to treće obilježje – da su karizme dar Duha Svetoga – pozivaju se neki predstavnici katoličkih pokreta koji smatraju da njihovo poslanje dolazi »’izravno od Duha Svetoga’ pa im nije potrebno kanonsko dopuštenje zakonitih poglavara«, o čemu je govorio isusovac dr. Mijo Nikić u svom izlaganju »Psihološko-duhovni pristup karizmatskim seminarima«. On najprije donosi »pozitivne strane, zatim opasnosti koje se mogu pojaviti u ambijentu karizmatskih pokreta« te na kraju donosi neke svoje sugestije i primjedbe.
Mi ćemo se zadržati samo na sedmoj opasnosti koja se veže uz Vaše pitanje: »Psihološki učinak proglašavati darom Duha Svetoga«. »Ova se opasnost odnosi na fenomen polaganja ruku i počivanja u Duhu. Na karizmatskim seminarima ili sličnim skupovima u zadnje vrijeme redovito se događa da svećenici polažu ruke na glave vjernicima koji onda u većem ili manjem broju padaju, što se naziva ‘počivanje u Duhu’. Smatram da i ovdje treba biti jako oprezan u kvalifikaciji spomenutih događanja. Naime, nama se i na naravnoj i na nadnaravnoj razini događa ono u što najviše vjerujemo. Tako se, smatram, i na tim seminarima događa da padaju oni koji žele pasti ili koji to svjesno ili nesvjesno očekuju, dok drugi koji su prema tom fenomenu kritični, ne padaju. Prema tome, to bih nazvao psihološkim fenomenom koji se kod nekih događa, a kod nekih ne, a ne prvenstveno to nazivati počivanje u Duhu Svetom. Ne isključujem ni tu mogućnost. Kome je potreban taj dar, Duh Sveti mu ga može dati. Osobe koje su to doživjele kažu da su se lijepo odmorile i ugodno osjećale u tom stanju. Ne treba im to uskraćivati dokle god se to obavlja na dostojanstven način. Opasnost je da neki karizmatici to forsiraju, pa skoro guraju osobu da padne. To je neprihvatljivo. Također je opasnost da osobe koje ne padnu počnu sumnjati kako njih Bog ne voli jer nisu to doživjele. Smatram da bi sami voditelji seminara trebali vjernicima jasno reći kako je to fenomen koji se nekome događa, a nekome ne događa i da nema veze s osobnom svetošću ili prikladnošću osobe da joj se to dogodi. U konačnici, Bog nas je stvorio da stojimo, a ne da padamo. Slično padanje prisutno je i u drugim religijama kao i u ambijentu raznih gurua koji se bave alternativnom medicinom.«
Pozivamo Vas da pročitate i »Preporuke za voditelje karizmatskih seminara« u kojima se ističe da je »potrebno da biskupi koji imaju karizmu vođenja Crkve diskretno nadgledaju te seminare i pokrete i kad je potrebno odlučno reagiraju, odnosno daju jasne smjernice kojih bi se trebali držati voditelji tih seminara« te da i sami – ili njihovi delegati – predvode završnu misu i održe propovijed na takvim seminarima, jer svima nama treba »ponizna duhovnost koja prihvaća volju Božju i uzda se u njegovu Providnost«. »Ne treba nam ni pobožnost nabijena samo emocijama, koja u svojim plodovima ostaje jalova, nego nam treba prava sakramentalna pobožnost preko koje dobivamo milost koja nas mijenja i usklađuje s voljom Božjom. Ne trebaju nam duhovni gurui koji vežu duše na sebe i praktički ih zarobljavaju, nego nam trebaju istinski pastiri koji su vjerni Crkvi i koji hoće dijeliti sudbinu siromaha, koji traže izgubljene, tješe ucviljene i s Bogom pomiruju grješnike.«
