Ovih je dana proslavljena pedeseta obljetnica Deklaracije, jednoga od najvažnijih dokumenata novije hrvatske povijesti, događaj koji je podigao samosvijest Hrvata i najavio Hrvatsko proljeće. Bio je to zahtjev za pravo na svoj jezik u vremenu jednoumlja. Žarko Ivković piše da je pomalo neobično, ali ni danas nije posve jasno tko su sve autori Deklaracije. Stjepan Babić u svojim memoarima piše da su je operativno pripremili Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Slavko Pavešić, Slavko Mihalić, Tomislav Ladan i, kao sedmi, Vladimir Blašković ili Jakša Ravlić. No u Matici hrvatskoj složili su se o šest autora: Brandt, Brozović, Katičić, Ladan, Mihalić, Pavešić, ali se nije znalo tko je sedmi. Enigmu je riješio Josip Lisac koji se 1991. sjetio da mu je Dalibor Brozović 1980. priopćio svoju verziju sastavljača te ustanovio da je sedmi autor Deklaracije Vlatko Pavletić. Međutim Igor Zidić, koji je u ono vrijeme bio poslovni tajnik u Matici, tvrdi nešto sasvim drugo. U Enciklopediji Matice hrvatske napisao je: »Miroslav Brandt bio je inicijator sastavljanja Deklaracije… a recimo i to: Brandt je i njezin glavni sastavljač i ‘pisar’ – upravo je on, kroz najveći dio vremena koji je radna grupa utrošila na sastavljanje toga dokumenta, držao pero u ruci; smišljao, unosio, prepravljao i zaključno oblikovao tekst. Pri kraju ga je, u funkciji zapisivača, zamijenio prof. dr. R. Katičić.«
Denis Derk piše o najmoćnijem književniku Miroslavu Krleži koji je također potpisao Deklaraciju. »Kada je Miroslav Krleža u srijedu 15. ožujka 1967. došao na plenum Društva književnika Hrvatske na tadašnji Trg Republike i dizanjem ruke (i to iz drugoga reda) podržao Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, to je svakako bila ne samo kulturna, nego i politička bomba prvoga reda. Očevidci tvrde da su nakon što je Krleža dignuo ruku za Deklaraciju to s olakšanjem učinili gotovo svi književnici okupljeni na plenumu. Krležina ruka bila je više od simbola i svakako imala posebnu snagu. Prema brojnim svjedočanstvima, Krleža je na plenumu koji je okupio rekordan broj pisaca došao u pratnji književnoga povjesničara Ive Frangeša. No brojni pisci nisu imali pojma da će jedna od točaka dnevnog reda biti danas znamenita Deklaracija. Tako ugledni hrvatski prozaik Slobodan Novak u svojim ‘Digresijama’ piše da je na plenum došao ‘kao Turčin na prediku’.«
Tek kada se počeo čitati tekst Deklaracije, piše Derk, i kada je zatražena suglasnost pisaca za taj dokument, Novak, pokraj kojega je sjedio Ivan Slamnig, uvidio je sav smisao, dubinu i neodgodivost šahovske partije. Jedan od glavnih i jedini živući suautor Deklaracije Radoslav Katičić napisao je za »Večernji list« sjećanje na taj dan. »Kako god me je starost osjetno pritisnula i razne me boljke i iscrpljenosti sile da se opet i opet bavim sobom, a ne kojim poslom, rado sam se odazvao da napišem par riječi o svojim sjećanjima na dane kad se sastavljala i objavljivala Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika jer sam možda još i jedini od onih koji su tada sudjelovali u svemu tome još na životu. Moram dakle današnjim suvremenicima reći čega se sjećam.
Pritisak iz Beograda da se napusti hrvatski jezik i prihvati srpski kao da je hrvatski u onim je godinama bio stalno prisutan i osjećao se. Hrvati su od toga bili stalno razdraženi. No u mjesecima prije donošenja Deklaracije taj se pritisak jako pojačao i postao nesnosan. Atmosfera se zgusnula da se je mogla nožem rezati. Osobito je nepodnošljivo bilo što su se glavne dnevne vijesti Radio Zagreba, one u 19,30 sati, prenosile iz Beograda. Zna se na kojem jeziku. Netko je mislio da je povukao odlučan potez i postigao svrhu da su dosadni Hrvati konačno ušutkani. A grdno se prevario. Te vijesti prenošene iz Beograda bile su, rekao bih, ona kap koja je prelila čašu hrvatskoga nezadovoljstva. Vrlo se snažno osjetilo da se više ne smije šutjeti i da nužno treba nešto poduzeti.«
U Zagrebu je predstavljena knjiga »Krov nad oltarom« poznatoga arhitekta Jerka Rošina. Već sam vanjski omot dokazuje vrhunsku dizajnersku ruku – purpurno grimizno je crven, zajedno s metalnim križem kao bookmarkom i okomito postavljenim nazivom knjige daje dojam stiliziranoga objekta u cjelini sa zvonikom i križem na vrhu. U interakciji s ostalim raznim knjigama unutar neke osobne biblioteke dizajn također sugerira cjelovit sakralni objekt, kao i sam zvonik gledajući izdvojeno hrbat. Komunikacija se vrši postavljanjem križića bookmarka na vrh književnoga bloka pri hrptu, bilo da je ubačen križ knjižni blok ili kada nije u funkciji kroz hrbat, kada je knjiga zatvorena i spremljena na policu. Križne postaje koje utjelovljuju četrnaest nanizanih slova okomito postavljenog naslova s rimskim brojevima osim već navedenoga zvonika utjelovljuju »Muke Isusove arhitekata«. Sadržaj križnoga bloka, to jest položaj fotografija u odnosu na tekst sugerira uzdizanje, uzvišenost u kretanju prema gore, prema Bogu, jednako kao što to sugerira i crkvena arhitektura sa središnjim brodom i svjetlom koje se od gore spušta, kao i mnogi ostali elementi sakralne arhitekture. Izmjena bijelih i crnih površina knjižnog bloka, koji knjizi daje određenu dinamičnost svojom izmjenom dijele sadržaj na kronološki i reprezentativni onoliko koliko je to moguće odijeliti. Osim spuštenoga naslova koji zajedno sa prostorom između dviju kolona aludira na križ, knjiga ne sadrži ništa suvišno i dekorativno, zadržavajući čistoću u skladu s vjerom i poslanjem Crkve.
Knjiga sadrži gotovo sve sakralne objekte koje je arhitekt Rošin radio, pa i one sporne poput kninske crkve za koju je dobio nagradu. Sudjelovao je i dobio natječaj za prostorno rješenje sa skulpturom sv. pape Ivana Pavla II. neposredno u blizini župne crkve Krista Kralja u Selcima na Braču. »Don Stanko Jerčić, spiritus movens te ideje, pozvao me za člana ocjenjivačkoga suda, ali sam ponudu odbio želeći i sam sudjelovati na njemu, zbog puno razloga. Po otcu su me ‘selaški’ (mjesto Selca na otoku Braču) korijeni na to jednostavno obvezivali, a i kreativni izazov«, napominje arhitekt Jerko Rošin. »Nevjerojatno je kolika je snaga duha izvirala iz njegova već tada krhkoga tijela, jer koliko je jednostavnosti bilo u rukovanju s osobom koju su još za života mnogi smatrali svetom. U susretu s njim nije bilo formalnosti, nego stvarne ljudske znatiželje koja se otkrivala u njegovim riječima i pogledima. Za to se naše rješenje temeljilo na papinu dolasku u Selca. Urbanističkim rješenjem htio sam ispričati priču o važnosti pape za ljudsku sudbinu, za snalaženje ljudi u vremenu velikih iskušenja i puta kojim bi trebali ići. (…) Glavna misao usmjerena je na papu, koji polako korača prema Pjaci kako bi s nje ušao u crkvu.«
Knjiga je protkana idejnim rješenjima djela sakralne arhitektura, u koje se može ubrojiti natječaj za izradu idejno-urbanističko-arhitektonskoga rješenja katoličke crkve i pastoralnoga centra na području župe Gospe Fatimske, Split 1991.; crkve sv. Ivana Krstitelja, Split 1991.; crkva Gospe od Blagovijesti, Milna 1992.; Nadbiskupsko sjemenište Split, 1992.; kapela sv. Križa Topići – Baška Voda, 1994.; Riznica katedrale, Split 1994.; Katedralni sklop, Split 1995.; crkva Kraljice mira, Makarska 1998.; Franjevački klerikat, Split 2002.; dominikanski samostan sv. Katarine Split, 2005.; svetište Majke Božje Lurdske Vepric – Makarska, 2005.; svetište Leoplda Bogdana Mandića Zakučac, Omiš, 2005.; crkva Gospe Velikoga hrvatskoga krsnoga zavjeta, Knin, 2009.
Uz njegov osebujan lik i djelo u arhitekturi, glasovite su i Rošinove proza i poezija za djecu, o čemu svjedoči novinar Damir Šarac: »Kad bi se jednom ispisalo dalmatinsko evanđelje, zasigurno ne bi započinjalo proslavljenim proslovom evanđelista Ivana, nego onako kako ga je u posveti humačkim kamenarima i klesarima složio arhitekt Jerko Rošin: ‘U početku bijaše kamen…’ Onda bi zgodno bilo dodati: u početku bijaše kamen, a onda dođe arhitekt i kamenu utisne smisao, i ruke ljudske slagahu ga u vječnu ljepotu Dalmacije. Kao vjernik koji proživljava kršćanstvo postavljajući pitanja i pokušavajući pronaći odgovore otkriva nam se inženjer Jerko kao onaj teoretski arhitekt iz svoje knjige, o kojem je zapisao: ‘Duh Crkve može osmisliti samo netko tko taj duh i inače živi.’ A njegov libar o arhitekturi jednog nama bliskog vremena svjedočanstvo je iz kojeg će mnogi imati što naučiti o tome kako su se jednom radile crkve.« Arhitekt Jerko Rošin, treba spomenuti, ima trajnu podršku svoje supruge Đenke i djece.
