Prvotni apostolat članova posvećenoga života, kako kontemplativnoga tako i aktivnoga usmjerenja, jest njihovo osobno posvećenje. Redovnik odnosno redovnica surađuje na obogaćenju Crkve, i to ne prije svega po onom što čini, nego po onom što jest svojim životom i svojim suobličavanjem Kristu. Što se netko više suobličuje Isusu Kristu, utoliko više sudjeluje u spašavanju drugih.
»Biti tvoja zaručnica, Isuse, biti karmelićanka, po mom sjedinjenju s tobom biti majka duša«, veli sv. Mala Terezija, koja je po tom apostolatu – bez ikakva vanjskoga djelovanja, osim korespondencije s nekim misionarima – proglašena zaštitnicom misija. Osobno je posvećenje, dakle, prvotni apostolat redovnika i redovnica, a tek potom – kao drugi oblici apostolata – navode se molitva, žrtva, svjedočenje životom i na kraju izvanjska djelatnost odnosno djelatni apostolat.
Slično vrijedi i za posvećene službenike, ministerijalne svećenike. Preduvjet svakoga njihova plodna apostolata jest osobno posvećenje (usp. PO 2; 12). Oni su pozvani svjedočiti Isusa svima onima s kojima dolaze u doticaj, navješćujući ponajprije svojim životom evanđeosku poruku. Budući da je »središnja zadaća svećenika Boga donijeti ljudima, jamačno, može je ostvariti samo ako i on sam dolazi od Boga, ako živi s Bogom i od Boga« (Benedikt XVI.). Zato je »zahtjev duhovnoga života svakoga prezbitera suobličiti se Isusu Kristu, Glavi i Sluzi Crkve« (Ivan Pavao II.). Upravo tako, »sakriven s Kristom u Bogu, crpeći s izvora božanskoga Trojstva i njegove beskrajne svetosti, svećenik je svetošću svoga života svjedok koji privlači ‘Ljepotom koja spašava’« (B. Forte).
Polazeći od općega poziva na svetost, proizlazi da se prvotna zadaća apostolata odnosno preduvjet svakoga apostolata tiče svih krštenika: »Volja je Božja vaše posvećenje« (1 Sol 4,3), ističe sv. Pavao. Budući da je apostolat nastavak Kristova naviještanja radosne vijesti i donošenja spasenja ljudima, samo onaj tko radi na vlastitom obraćenju, na osobnom posvećenju, može biti plodan suradnik u Kristovu djelu spasenja i otkupljenja koje on u Duhu Svetom nastavlja u svojoj Crkvi. Stoga apostolski djelovati, za vjernika laika, znači prije svega raditi na osobnom posvećenju kako bi životom mogao svjedočiti svoj identitet kršćanina, Kristova učenika: na radnom mjestu, u obitelji, u društvu. Laici su dakle pozvani svjedočiti Krista i upravljati druge prema njemu tamo gdje žive i rade, a gdje to nije moguće ni zaređenim službenicima ni redovnicima.
