Poznato je da suvremeno kulturno-civilizacijsko okruženje, zbog preplavljenosti i bombardiranost sa svih strana raznim primamljivim ponudama, ne pogoduje molitvi. U tom i takvom okruženju molitva se nerijetko shvaća kao nepotrebno gubljenje vremena. U brojnim obvezama i jurnjavi za dobitkom nije lako naći vremena i za molitvu. To osobito vrijedi za suvremenoga čovjeka koji je vođen samodostatnošću i koristoljubivošću te mu se molitva čini kao nešto što ničemu ne koristi. Čovjek si umišlja da sve može riješiti sam, snagom svojih ruku i svjetlom svoga razuma.
Ni svećenici i redovnici nisu imuni na to. Zbog golemih potreba za apostolatom neki toliko srljaju i iznemažu u svom apostolatu kao da preobrazba svijeta ovisi samo o njima i njihovu radu, a zaboravljaju da se ta preobrazba događa ponajprije preobrazbom vlastitoga srca. Mnogi nemaju vremena da u tišini sobe ili crkve ostanu koji trenutak s Gospodinom. Tako se često zaboravlja ono bitno Isusovo upozorenje: »Bez mene ne možete učiniti ništa.« Bez Isusa, bez susreta s njim u molitvi teško da se mogu činiti Bogu ugodna djela. »Praktično će djelovanje uvijek biti nedovoljno ako ne bude vidljivi izraz ljubavi prema čovjeku, ljubavi koja se hrani susretom s Kristom«, kaže papa u miru Benedikt XVI. u svojoj enciklici »Deus caritas est« (34) te nastavlja: »Molitva, kao sredstvo za crpljenje uvijek nove snage od Krista, postaje tako urgentna i sasvim konkretna potreba. Tko moli, ne troši svoje vrijeme uzalud, čak i ako je situacija očajna i kao da potiče isključivo na djelovanje. Pobožnost ne slabi borbu protiv siromaštva ili čak bijede našega bližnjega. Blažena Terezija iz Calcutte vrlo je rječit primjer činjenice kako vrijeme posvećeno Bogu u molitvi ne samo da ne šteti učinkovitosti i djelotvornosti ljubavi prema bližnjemu već je, zapravo, neiscrpan izvor te ljubavi« (isto, 36).
Važnost djelatnoga apostolata je neupitna, ali problem je čini se u tome što mnogi ne vide da i djelatni apostolat dobiva na kvaliteti i plodnosti samo ako je u povezanosti s molitvom. Bez molitve on ostaje nedostatan, nedorečen. »U svakom slučaju, kad molitva ne ulazi u ljestvicu vrjednota, ili ne ulazi dovoljno, ona se doživljava kao nešto što nije vrijedno pažnje. Kako bismo se riješili te vrste poteškoće, potrebno je otkriti da je molitva vrijednost za izgradnju čovjekova duha i njegova dozrijevanja u odnosima s Bogom i da zato što je ona rast u ljubavi, i djelatnost dobiva na snazi po molitvi« (A. Stantić).
