Moje pitanje vezano je za župni vjeronauk, posebice za prvopričesnike i krizmanike. Mislim da su župne kateheze jako važne za stjecanje znanja i iskustava o vjerskim istinama Katoličke Crkve, konkretno u župnoj zajednici kao vlastiti pristup u naviještanju radosne vijesti te priprema za sakramente. Kao što simbolično reče dr. Matulić na tribini o odnosu kateheze i školskoga vjeronauka »Zajednički vidici« o dvama modelima istoga navještaja i poruke: »Vlastitost pristupa školskoga vjeronauka jest otvaranje vrata, a vlastitost pristupa župne kateheze je uvođenje kroz vrata. Time se definiraju i odgovornosti i obveze…« Odgovornost i obveza za župne kateheze leži na svećenicima, voditeljima župa, a tamo gdje su župnici preopterećeni, Bogu hvala, postoje laici vjeroučitelji koji su zdušno na raspolaganju. Primjećujemo da su svećenici nezainteresirani i župnom vjeronauku pristupaju neodgovorno, mlako, bez autoriteta, bez reda i stajališta o ljepoti župne stvarnosti, zajedništva, druženja, pomaganja, a mladi ljudi to iskorištavaju pa su neredoviti, nedisciplinirani, provociraju i kateheza se svede na pokoju molitvu, prikupljanje dokumentacije, a najmanje na uvođenje kroz otvorena vrata vjere i Isusa Krista koji uvodi kroz ta vrata. Dolazili ili ne, svi će na kraju dobiti sakrament prve pričesti ili krizme. Između škole i župe ipak postoji razlika. Zar nije župni vjeronauk, rekla bih, više od školskoga? Prihvaćaju li svećenici pravu razliku između škole i župe, razumiju li da je župna kateheza razlog postojanja župe, njenoga djelovanja, a da škola može postojati i bez vjeronauka?
Čitateljica
I iz Vaših je pitanja i konstatacija vidljivo da i školski vjeronauk i župna kateheza imaju svoje trajne vrijednosti te da svaki od njih – kao što ste naveli citirajući dr. Matulića – ima svoju važnu ulogu. Slažemo se s Vama da su župne kateheze važne za stjecanje znanja i iskustava o vjerskim istinama te da u župnim zajednicama svoju posebnu vrijednost dobivaju i kao priprema za sakramente. Uz svećenike u održavanju župnih kateheza važni su i vjernici laici, a svaki je poticaj – pa i stroga kritika upućena svećenicima – dobro došao kako bi se poteškoće nadvladale, a pogrješke uklonile ili svele na najmanju moguću mjeru. No svaki poticaj mora biti i objektivan i ne bi smio svu odgovornost poopćavanjem »svaliti« samo na jednu stranu, to jest na leđa svećenicima.
No nekako nam se čini da ni Vi – u svoj ozbiljnosti svoga opravdanoga pitanja – niste baš tako mislili, to jest niste htjeli baš reći da su za ponašanje polaznika župnih kateheza, tj. vjeroučenika, odgovorni isključivo svećenici koji bi tobože bili neodgovorni i mlaki, bez autoriteta, reda i stajališta, pa bi »proizvod« takva njihova pristupa onda bili i neredoviti i nedisciplinirani, provokatorski raspoloženi mladi i djeca, nego da svi mi – cijela vjernička zajednica – moramo učiniti više nego što smo činili do sada.
Mislimo isto tako da u ovom važnom procesu odgoja za vjeru i u vjeri moramo razmišljati otvorenije i objektivnije te nastojati prije svega otkriti što bi svatko od nas mogao učiniti kako bismo i sami potaknuli na promjenu stanja koje nas ne zadovoljava, a o kojemu se sve češće i raspravlja u našoj crkvenoj sredini.
Slažemo se s Vama da mjesto i ulogu župnoga vjeronauka – koji se doista u nekim župama »održao« samo kao priprava za sakramente prve pričesti i krizme – treba ponovno razmotriti jer je riječ doista o »odgoju vjere« za koji dr. Jadranka Garmaz ističe da je sinonim za katehezu. A kateheza je »trajan proces uvođenja u kršćanstvo, odgoj vjere, odgoj istinskih pounutarnjenih stavova vjere«. »Takva kateheza ponajprije je susret i dijalog, zajedničarska i skupinska kateheza«, a i naši biskupi ističu da upravo katehezi »valja trajno pridavati posebnu pozornost« zato što promiče i pomaže u sazrijevanju početnoga obraćenja, pri čemu je najvažnije da kateheza, »kao odgoj vjere, pomaže upoznavati, slaviti, živjeti i razmatrati Kristovo otajstvo« (Na svetost pozvani, 21).
Naši su biskupi itekako svjesni da ta uloga ne može počivati samo na jednom »subjektu«, tj. samo na svećenicima, pa stoga upozoravaju da treba uskladiti sve odgojne, odnosno katehetske čimbenike, tj. obitelji, župne zajednice i škole, te dodaju da je »velika odgovornost na svima, osobito na vjeroučitelju«. »On bi trebao nastojati otkloniti sve zapreke kako bi Krist po njemu, kao oruđu, poučavao i prosvjetljavao one koji su mu povjereni.« Biskupi jednako tako navode da su u našem društvu prisutni različiti oblici kateheze – kao vjerska pouka djece i mladeži u školama ili izvan njih, do kateheze odraslih i različitih katekumenskih pouka – no dodaju da su nejednako razvijeni i slabo međusobno usklađeni.
A to onda dovodi upravo do onoga o čemu i Vi pišete i na što upozoravate, tj. da se mnogi mladi ne uključuju u život župne zajednice i Crkve u cjelini, premda pohađaju školski vjeronauk. Prema mišljenju naših biskupa to daje naslutiti da mladi, »kao i njihovi roditelji, vjeronauk poglavito shvaćaju kao ostale školske predmete«. »Na sličan način i mnogi vjeroučitelji shvaćaju svoj poziv poput svakoga drugoga učiteljskoga poziva. To znači da nam predstoji ozbiljan i zahtjevan rad na razvijanju svijesti« (br. 24), pišu biskupi i upozoravaju da se »svim silama moramo suprotstavljati pokušajima zanemarivanja župne kateheze na račun školskog vjeronauka«.
»Nažalost, sve je raširenija pojava da se u mnogim župama održava samo pouka za prvu sv. pričest i krizmu, a sve ostalo se prepušta školi«, zbog čega biskupi, slično Vama, potiču župnike i svećeničke suradnike da uz »redovito održavanje župne kateheze, budu s nekoliko sati prisutni kao vjeroučitelji u školi« (br. 25), posebno zbog kontakta s djecom i mladima, ali i zbog povezanosti s upravom škole i s nastavnim osobljem.
