Poznati talijanski pisac Umberto Eco uvijek je govorio da svako literarno djelo podrazumijeva i svojevrsno »preddjelo«. Time je htio reći da ni jedan tekst ne nastaje bez svojevrsnoga enciklopedijskoga znanja koje neki autor posjeduje prilikom kreiranja nekoga novoga literarnoga djela. Drugim riječima, postoje svojevrsni registri kojima se autor koristi kako bi izrazio svoju misao.
Međutim, ti isti registri, odnosno enciklopedija njegovih uvida koju on otvara svijetu, nužno trebaju biti spoznatljivi svijetu kojemu se određeni autor obraća. U protivnom bi sam pisac upao u zamku vlastitoga bezumlja jer bi, pretpostavivši da drugi razumiju registre kojima se on sam koristi, bio osuđen na apsolutno nerazumijevanje.
Bilo da je riječ o medijskom natpisu ili o nekom romanu, njihovi autori igraju na kartu registra znanja koje netko prethodno posjeduje. Već po naslovu nekoga članka uočavamo kamo neki autor smjera te na koji način želi graditi svoju argumentaciju. Ali ne samo to, na bazi registara kojima se autor koristi vrlo je lako uvidjeti i koristi li se on nekim »ideološkim markerima«. Na taj način, primjerice, vješt će čitatelj vrlo brzo prepoznati što je u nekom članku jednostavno »lažna vijest«. A ako se do sada ustvrđeno primjeni na evanđeoski odlomak koji čitamo četvrte vazmene nedjelje, može se također reći da će i za njegovo dobro razumijevanje, a shodno tomu i za duhovnu korist, biti nužno poznavati registre koje evanđelist pretpostavlja da su čitatelju otprije poznati.
Ovca i pastir
Riječ ovca u Svetom pismu može imati širi spektar značenja. Međutim, ne samo u Svetom pismu, nego i u tradiciji židovskoga, a shodno tomu i kršćanskoga naroda. U Novom, a i Starom zavjetu ta se riječ upotrebljava jednostavno za ovce u pravom smislu te riječi, tj. za životinje. Prikaz je to ranjivoga stvorenja koje se ne može tek tako samo braniti od napada izvana. Isto tako vidljivo je da već evanđelisti te neki drugi biblijski autori ipak tu riječ upotrebljavaju i u prenesenom značenju. Tako će Krist na kraju vremena suditi svijetu razdvajanjem ovaca od jaraca.
Ovca je tu prikaz moralno čiste i Bogu predane osobe, a jarci su oni koji su Božju ponudu u Kristu svojim životom odbili.
Crkveni oci pojam ovce rabe da bi opisali sliku Božjega naroda na čelu s onim koji ih vodi – a to je Bog. Isto tako, primjerice, jedan poznati spis iz prvih kršćanskih vremena – »Didache« – pojam ovaca rabi kao sinonim za narod. U evanđelju riječ pastir, isto tako, ima vrlo važnu ulogu za njegovo razumijevanje. Ta se riječ u Bibliji rabi, također, u dvostrukom smislu te je usko povezana s dvostrukim značenjem riječi ovca.
Još u Starom zavjetu označavala je jednostavno pastire, ljude koji su se brinuli o stadima na poljanama, ali isto tako već u Starom zavjetu vidimo kako sam pojam dobiva i dublje konture. Tako, primjerice, prorok Ezekiel govori da je sam Bog onaj koji je pastir svojemu narodu. Isto tako u starini su se pastirima nazivali i vođe određenih zajednica, odnosno njihovi upravitelji. Međutim, i u Starom zavjetu, s vremenom, dolazi do promjene perspektive. Teolog André Wénin smatra da je razlog tomu ljudska povijest koja svjedoči razočaranju u ljudske oblike upravljanja.
Promjena perspektive
Na tom tragu možemo prepoznati i pomak kod proroka Ezekiela kada on kaže da je jedino Bog onaj koji istinski vodi i bez presedana bdije nad svojim narodom (usp. Ez 34). To je shvatljivo jer izraelski narod konstantno živi traumu u kojoj neprestano sazrijeva. S jedne strane sazrijeva percepcija samoga sebe, a s druge strane dozrijeva i slika Boga.
Promjena perspektive vidljiva je i u Novom zavjetu gdje se o pastiru uglavnom govori u prenesenom značenju. Pastir je i u Novom zavjetu shvaćen kao onaj koji upravlja, koji vodi. Međutim, treba biti oprezan. Razlog je to da se ni u Novom zavjetu o pastiru ne govori tako olako – o ljudskim se pastirima eksplicitno govori na vrlo malo mjesta (usp. Ef 4; 1 Pt 5). Ako se i govori, izraz pastir nije rabljen. U Prvoj su Petrovoj poslanici oni koji trebaju pasti prezbiteri, no oni nisu nazvani izravno pastiri, nego pak trebaju vjerno upravljati narodom do pojavka Onoga koji je nazvan vrhovnim pastirom (usp. 1 Pt 5, 1ss.) Onaj koji je upravitelj i voditelj svojega naroda u Novom je zavjetu istinski samo Isus Krist. To vidimo i u evanđelju četvrte vazmene nedjelje, u kojem Krist sam za sebe kaže da je pastir.
Život u izobilju
Krist je prikazan kao pastir ne iz razloga što tek upravlja i vodi narod, nego što čini žrtvu predanja samoga sebe – polaže život. Iz toga čina predanja jedino je Krist istinski pastir. Jer on ne može razočarati te njegova žrtva ostaje kao čisti prinos samoga sebe, zauvijek. Stoga je vidljivo da Novi zavjet u sebi nosi promjenu paradigme koja je posijana već u Starom zavjetu. Zašto? Odgovor se krije u iskustvu ljudi koji kreiraju povijest predaje biblijskih tekstova. Njihovo iskustvo traume i razočaranosti biva na dubok način izraženo kroz biblijske spise, no samo ako znamo pratiti registre autorovih nauma.
Kristov temeljni motiv darivanja (polaganja) života jest dakle osposobljavanje životnosti vjernika. Bez Kristova polaganja života čovjek je osuđen na životarenje.
Ipak, evanđelje govori i da on daruje ne bilo kakav život, nego život u izobilju. Koliko god bio bogat na zemlji, ako nema istinskoga Božjega života u sebi, čovjek ustvari istinski ne živi, nego životari. Stoga evanđelje četvrte vazmene nedjelje u cijelom svojem bogatstvu želi reći: »Dođi, osluhni moj glas jer te ne zovem tek tako i bez razloga. Ne zovem te radi sebe, nego radi tebe samoga.« Da, to je Bog u Isusu Kristu. On se daruje do kraja, ljubi do kraja, ne zato što to treba njemu jer on već ima život u punini s Bogom Ocem. On polaže svoj život kako bi i ljudi istinski mogli pristupiti tomu životu.
