Uz redovitu starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu (obje nabrojene u čl. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju) postoje još dvije podvrste starosnih mirovina: prijevremena starosna mirovina za dugogodišnjega osiguranika i prijevremena starosna mirovina zbog stečaja poslodavca. One nisu posebno navedene u općim odredbama članka 3. Zakona, nego su kao naknadno uvedena prava propisane odredbama članaka 35. i 36. No postoji nejasnoća odredaba, nelogičnost i nepravda posebne mirovine za dugogodišnjega osiguranika prema odredbi čl. 35. mirovinskoga zakona.
Prijevremena starosna mirovina za dugogodišnjega osiguranja (čl. 35.) posebna je vrsta starosne mirovine s nešto blažim uvjetima starosti, ali s povećanim uvjetima mirovinskoga staža, što proizlazi iz teksta zakonske norme koja glasi: »(1) Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu zbog dugogodišnjeg osiguranja ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 41 godinu staža osiguranja.« U stavku (2) istoga članka propisano je još sljedeće: »Prijevremena starosna mirovina iz stavka 1. ovoga članka određuje se bez primjene polaznog faktora iz članka 85. stavka 2. ovoga Zakona.«
Iako je riječ o istim uvjetima starosti (60 godina), dakle isto kao što je propisno i za standardnu prijevremenu starosnu mirovinu iz članka 34. (60 godina i 35 godina mirovinskoga staža), uvjete propisnoga staža od najmanje 41 godine staža osiguranja teže je ispuniti. U čemu je razlika? Dok je za redovitu prijevremenu starosnu mirovinu iz čl. 34. propisno da je potrebo najmanje 35 godina »mirovinskoga staža«, za »prijevremenu starosnu mirovinu zbog dugogodišnjeg osiguranja« propisana je kao uvjet 41 godina »staža osiguranja«. Razlika je u činjenici da se za prijevremenu starosnu mirovinu (čl. 34.) propisuje kao uvjet »mirovinski staž«, a za prijevremenu starosnu mirovinu za dugogodišnje osiguranje (čl. 35.) propisuje se kao uvjet »staž osiguranja«. Zato valja uputiti na pravnu razliku pojmova »mirovinski staž« i »staž osiguranja«, a te razlike propisane su odredbama članaka od 24. do 32.
Osnovna je razlika u tome da je »mirovinski staž« širi i sveobuhvatniji pojam staža koji obuhvaća sve što se uračunava u staž za priznavanje prava na mirovinu, a to su vrijeme provedeno u osiguranju prema odredbama Zakona koji je na snazi, ali i vrijeme do 31. 12. 2013. koje se priznavalo prema zakonskim propisima koji su se primjenjivali do toga dana, a računalo se u mirovinski staž kao staž osiguranja, u staž osiguranja s povećanim trajanjem ili kao posebni staž. Dakle obuhvaća i staž osiguranja.
»Staž osiguranja« (čl. 25.) uži je pojam jer se računaju samo razdoblja koja je osiguranik proveo nakon navršene 15. godine života u obveznom mirovinskom osiguranju ili u produženom mirovinskom osiguranju i za to su plaćani doprinosi. Daljnje detaljne odredbe o utvrđivanju i priznavanju »staža osiguranja« nalaze se u člancima od 26. do 32. (npr. skraćeno radno vrijeme, nepuno radno vrijeme, profesionalna rehabilitacija, primanje naknade plaće i drugo).
Zbog toga je moguća situacija da se ne poklapaju razdoblja mirovinskoga staža i staža osiguranja pa stoga netko ima ostvarenu 41 godinu mirovinskoga staža, ali nema 41 godinu staža osiguranja. Dakle, misli da ima ispunjene uvjete staža (41 godina) za prijevremenu starosnu mirovinu za dugogodišnje osiguranje, ne znajući da 41 godina mirovinskoga staža ne znači da ima 41 godinu staža osiguranja.
Ako u takvoj zabludi podnese zahtjev za mirovinu, a prethodno mora podnijeti otkaz radnoga odnosa kod poslodavca (koji je to prihvatio i već zaposlio drugu osobu), može se dogoditi da zbog neispunjenoga uvjeta (40 godina staža osiguranja) ne ostvari pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnje osiguranje (prema čl. 35.). Kako je otkazan radni odnos, ne može više ispuniti uvjet staža osiguranja.
Međutim, budući da ima navršenih 60 godina i više od 35 godina mirovinskoga staža, ima ispunjene uvjete za prijevremenu starosnu mirovinu (propisne čl. 34. Zakona). Prisiljen je ostvariti tu mirovinu. No u tom slučaju oštećen je trajno u visini mirovine. Zašto? Zato što se u određivanju prijevremene starosne mirovine primjenjuje tzv. »polazni faktor« za određivanje visine te mirovine (čl. 85. st. 2. Zakona) kojim se smanjuje visina prijevremene starosne mirovine u određenom postotku za svaki mjesec prije navršenih godina života osiguranika, koji su propisani za stjecanje prava na starosnu mirovinu (uvjeti su posebni za muškarce, a posebni za žene). To smanjenje je trajno.
U slučaju da su ispunjeni uvjeti staža osiguranja (41 godina staža osiguranja i najmanje 60 godina života), koji su propisani za prijevremenu starosnu mirovinu za dugogodišnjega osiguranika koji prvi put stječe mirovinu, polazni faktor za određivanje visine mirovine povećava se za 0,15 posto po mjesecu za svaki mjesec nakon navršenih godina života osiguranika propisanih za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu, ali najviše za pet godina (čl. 85. stavak 4.). Ako pomnožimo to povećanje od 0,15 posto sa 60 mjeseci (toliko mjeseci ima pet godina), dodatno povećanje te mirovine može iznositi još 9 posto.
Takvim zakonskim propisivanjem »jedne trajno kažnjavati, a druge trajno nagrađivati«, iako su razlike u stažu i starosti minimalne, velika je nepravda, ali i potvrda da bolje informirani i oni bliže vlasti pišu zakone za sebe. Prosječni osiguranici koji su slabo informirani (šutljiva većina) to ne primjećuju, a sindikati, kao i političke stranke i strančice, tomu ne prigovaraju, javnost o tome ne zna ništa. Neke može djelomice opravdavati stručno neznanje, ali to ne vrijedi za nadležno ministarstvo, pa se nadamo da će im naša upozoravanja ipak pomoći.
