Kada se govori o molitvi, misli se na jednostavan razgovor s Onim koji ljubi ljude. Koji ih ljubi do te mjere da je umro za njih kao žrtva na križu. Zato je molitva ljubavni razgovor duše s onim koji je njezin Zaručnik. U tom intimnom susretu događa se čudesna preobrazba: duša koja ljubi sve više postaje kao Zaručnik – ulazi u njegov život i počinje ga nasljedovati u svakodnevnici svoga života. Molitva u vjernicima budi božanski život i raspiruje tamu, dopuštajući da Kristov lik svijetli u srcu onoga koji moli.
Ako je molitva razgovor s onim koji nas ljubi, ona je i odgovor na Božju ljubav. Sveta Terezija Avilska napominje da nije važno kako molimo, nego koliko ljubimo. Tako molitva prestaje biti samo tehnika izgovaranja riječi i postaje dar naše ljubavi Bogu.
Molitva vjernicima ne omogućuje samo doprijeti do Božje osjetljive ljubavi, nego im pomaže doprijeti i do njih samih. Ne može se iskreno zavapiti Bogu ako čovjek nije iskren prema sebi i prizna si da je grješan i slab. Molitva – koja je iskrena – pomaže vjernicima prihvatiti vlastite slabosti i ograničenja, dopuštajući Isusu da iscijeli rane koje nose duboko u sebi. Molitvom se dopušta Isusovu Duhu da prodrije u one predjele čovječjega bića gdje je ranjivo ili u strahu. Dok vjernik moli, otvara se Riječi koja ga je stvorila i koja ga dobro poznaje.
Treba dopustiti Isusovu Duhu koji prašta i ozdravlja da prožme cijelo čovjekovo biće i da ga vodi do cjelovitosti. Tad će iz tame izrasti nova sućut koja ga zbližava s drugima. Ta nova sućut, hranjena pravom molitvom, polako će postati prava ljubav. A ljubav je božanska jer dolazi od Boga i sjedinjuje se s Bogom i, po tom sjedinjenju, preobražava ljude u jedno »mi«, koje nadilazi ljudske podjele i daje ljudima da postanu jedno, sve dok na kraju Bog ne bude »sve u svemu«.
