Iako su obećanja i povjerenje onih kojima se obećanja daju preduvjet funkcioniranja gotovo svakoga odnosa te cjelokupnoga društva kroz čitavu njegovu povijest, danas se potreba za povjerenjem i obećanjima čini još i većom. Da je tomu tako, može posvjedočiti i užurbanost života koja ponajvećma zbunjuje razum, onemogućivši mu vremenski odmjereno i sabrano promišljanje nad konačnom ostvarivošću vlastitih odluka, ali i možebitnih posljedica.
Jer nemali se broj osjeća »prevarenim« nakon neispunjenoga obećanja: uposlenik nakon poslodavčeva obećanja glede napredovanja; lakovjerni građanin nakon političkih obećanja o suzbijanju inflacije; dijete koje u srcu prebire obećanu mrvu roditeljske obzirnosti za još jednim sladoledom ili vožnjom na vrtuljku. Slično tima, koji bi u obećanome ispali dječje naivni, vjerojatno i neiskvareni, korak dalje otišli bi oni prepredeni i iskvareni. Poželjevši lagano preskočiti životne izazove, zaglavili bi u klopkama egzistencijo skliskih obećanja, koja bi očajnički okrunili ovisnošću, prijevarom ili nekim zločinom.
Bilo kako bilo, bez obećanja i povjerenja se ne može, ali uz prihvaćanje njihove nužde treba prihvatiti da je u njima nužna i laž. Jer svako obećanje, usmjereno k prolaznim i zemaljskim dobrima, ne može isključiti možebitno razočaranje glede obećanoga niti može približno okončati traganje izgubljene ovce koja basa krivim i pogibeljnim putovima prema jeci Pastirova glasa. Pastira koji jedini obećava Istinu i koji joj još uvijek za leđima viče: »Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke« (Iv 10, 27-28).
