Početak sukoba između Izraelaca i Palestinaca najvišega predstavnika Katoličke Crkve u Svetoj Zemlji, latinskoga jeruzalemskoga patrijarha kardinala Pierbattistu Pizzaballu zatekao je u Italiji. U ponedjeljak 9. listopada navečer uspio se vratiti u Jeruzalem, odakle je krajem kolovoza iz još relativno mirna okruženja otišao u Vatikan na konzistorij, gdje je kreiran kardinalom. No vratio se u ratnom zahvaćeno područje – nimalo jednostavno, uz pomoć izraelskih i jordanskih civilnih i vojnih vlasti. Na dan slanja Glasa Koncila u tisak, u srijedu 11. listopada, razgovarali smo preko mrežnih tehnologija s kardinalom Pizzaballom, koji je rekao da osjeća svojom dužnošću biti u sjedištu svojega patrijarhata iako ne može učiniti mnogo. Istaknuo je da je važna sama njegova prisutnost.
Kardinal Pizzaballa više je puta u posljednje vrijeme govorio da su odnosi između Izraelaca i Palestinaca na najnižim razinama u posljednjim godinama. Ipak ta je eskalacija nasilja izraelsko-palestinskoga sukoba i za njega bila iznenađenje. Rekao je za Glas Koncila da u ovim teškim trenutcima za Svetu Zemlju prima potporu univerzalne Crkve, kao i da je u stalnom kontaktu s predstavnicima Svete Stolice, državnim tajnikom kardinalom Pietrom Parolinom i tajnikom za odnose s državama nadbiskupom Paulom Richardom Gallagherom, kao i da se za nedavnoga susreta s papom Franjom u Vatikanu osobno uvjerio da Sveti Otac pozorno prati stanje na Bliskom istoku.
Trenutačno smo u ratu, službeno je proglašeno izvanredno stanje. Samim time situacija je vrlo napeta. Većina je svakodnevnih aktivnosti ili obustavljena ili smanjena, kao što je primjerice održavanje nastave u školama. Odvijaju se samo nužne stvari. Napetost je opipljiva posvuda: u trgovinama, na ulicama, posebice u gradovima gdje zajedno žive Izraelci i Palestinci te međusobno surađuju zbog posla i drugih razloga. Sada svi pokušavaju ostati oprezni. To je vrlo složena i teška situacija, osjeća se velika napetost, a nažalost nepovjerenje i mržnja prevladavajuće su emocije.
Da, barbarska krvoprolića koja su se dogodila u kibucima i drugim pogođenim područjima u južnom Izraelu nedvojbeno su ostavila dubok trag na ljude. Osjećaji mržnje, nepovjerenja i bijesa znatno su se pojačali. Štoviše, tumačenja i reakcije na te događaje uvelike se razlikuju između dviju strana, što dovodi do novih oštrih podjela.
Katolička Crkva nastoji ostati blizu svakomu čovjeku. Dakle, ne možemo prihvatiti takvo ponašanje jer je u suprotnosti s našim vrijednostima ljudskoga dostojanstva. Nužno je palestinskomu narodu pružiti perspektivu za njihovu budućnost. Sve dok se palestinsko pitanje ne riješi na pravi način, trenutačna će se situacija nestabilnosti nastaviti. Međutim, ključno je naglasiti da akcije kojima smo svjedočili nisu način za postizanje toga cilja.
Naravno, strah je u potpunosti opravdan, osobito među kršćanskom zajednicom koja živi u pojasu Gaze, trpeći stalnu prijetnju zračnih napada. Uplašeni su, zabrinuti za vlastitu budućnost, budućnost svoje djece. Nažalost, veliko je iskušenje potražiti bolju budućnost negdje drugdje. Gotovo svi kršćani u pojasu Gaze našli su utočište u kompleksu župe kako bi poduprli jedni druge. Bez obzira na to, strah od neizvjesne budućnosti i potencijalnoga razvoja događaja izaziva u njih opravdanu zabrinutost.
Da, tamo je sada jedan svećenik, o. Iusuf Asad, zajedno s redovnicama. Župnik je odsutan, ali to nažalost sada ne možemo promijeniti.
Očito je da postoji širok raspon reakcija, no jasno svi odbacuju nasilje. Međutim emocije ponekad prevladaju, osobito u Palestinaca, osjeća se njihov veliki bijes. Ipak, svi smo ujedinjeni u odbacivanju takvih metoda i traženju ozbiljnijega pristupa palestinskomu pitanju.
Kao što sam spomenuo, pronalaženje rješenja je imperativ, ali to nije zadaća za sadašnji trenutak. Mora se pričekati da se trenutačna situacija smiri pa potom nastaviti razgovore. A kada se to dogodi, treba tomu pitanju pristupiti s većom ozbiljnošću. Naš cilj trebao bi biti palestinskomu narodu pružiti perspektivu.
To je doista izazovna situacija. Svaka strana sebe doživljava kao žrtvu i usmjerena je na vlastitu bol i rane, često ne prepoznajući patnju drugih. To je temeljno pitanje kojim se valja pozabaviti. Treba raditi s onima koji razumiju problem i koji žele mijenjati taj narativ žrtve. Prije svega potrebno je razdoblje stabilnosti koje će omogućiti da se postupno i mudro promijeni takvo stajalište. Potom malo-pomalo u školama i uz uključivanje lokalnoga vodstva treba uvoditi drugačiji narativ. Napori koji se čine u kršćanskim školama u Svetoj Zemlji usmjereni su upravo na promicanje dijaloga i jedinstva među svim ljudima.
Parcijalan pristup – gdje svatko ostaje na svojim vlastitim pozicijama i idejama te filtrira informacije na temelju postojećih mišljenja – uvijek je problematičan. To ograničava sposobnost da se vidi cjelovita slika, koja je u ovom slučaju vrlo složena. Treba izbjeći iskušenju da se pretjerano pojednostavnjuje složena situacija. Umjesto toga pristup bi trebao uključivati puno poštovanja i razumijevanja, suzdržavanje od preuranjenih prosudaba, kao i pružanje potpore onima koji žele osuditi nasilje iz prošlosti, istodobno nastojeći stvoriti pozitivnije ozračje.
Još je prerano donositi takve ocjene, treba vremena. Sada svjedočimo trenutcima boli i tuge, ali i bijesa. Moramo pričekati da se te emocije slegnu prije nego što se počne razmišljati o daljnjoj situaciji. U svakom slučaju tomu pitanju treba pristupiti s činjenicama i poštujući stvarnost, a realnost je da su i Izraelci i Palestinci ovdje, da ne će nestati. Stoga se mora pronaći način kako da se nose jedni s drugima, na drugačiji način, a ne kao do sada.
