Kada se za ženu veli da je »lijepa kao anđeo«, time se najčešće hoće reći upravo suprotno od istinskoga značenja tih riječi. Naime, ne samo da se Božji glasnici u Pismu redovito javljaju u muškom liku, nego i dostojanstvo njihovih lica ljude toliko ustraši te je najčešća anđeoska rečenica: »Ne boj se!« Ipak, ljepota anđela nije na glasu bez biblijskoga utemeljenja. Daniel je u svoj opis anđela unio tvari sve blještave od ljepote – mjed i krizolit, oganj i munju – pa će se anđele i u Novom zavjetu raspoznavati po opravi u kojoj je prorok razaznao sjaj zlata i bjelinu lana. No Ezekiel upozorava kako je »čudesno lijep« kerub zaštitnik zbačen s gore Božje jer je mudrost odnemario zbog svoje ljepote.
Tako – kao gubitak mudrosti izazvan izopačenom žudnjom za ljepotom – valja razumjeti i zahtjev Sodomljana da im Lot preda dvojicu svojih anđeoskih gostiju: »Izvedi nam ih da ih se namilujemo!«
Je li prizor koji je na slici »Anđeli Sodome« zabilježio Gustave Moreau smješten prije ili nakon sodomitskoga zahtjeva – svetogrdna koliko zbog spolne nastranosti, toliko i zbog nagrde gostoljublja – teško je sa sigurnošću reći. U viđenju francuskoga simbolista, naime, Lotovi posjetitelji u lanenoj odjeći i zlatnom uresju naizgled nepomično lebde ponad grada prošarana tolikom mrklinom da nije jasno prekriva li ga gnus ljudskoga grijeha ili garež božanske kazne. No približi li se promatrač platnu, primijetit će da je »sastavljač snova« obojici ljupkih anđela u ruke djenuo – mačeve. Dok krajolik oko njih propada – ta u gradu se pod njima i sama ljudska narav suludo upropastila – anđeli nenametljivošću svojega sjaja upozoravaju kako se jedino ljepota oboružana mudrošću ne pomračuje. Makar sličniji onomu koji je »odjeven veličanstvom i ljepotom«, oni ne motre sebe, nego se u svjetlosti združuju.
Kako bi joj pravila društvo na zornicama, mlada bi Zofia Truszkowska – poljska blaženica rođena 1825., godinu dana prije Gustava Moreaua – svakoga jutra budila i svoju mlađu sestru Waleriju. Budući da pritom nije gledala na sat, djevojke bi često satima na cičoj zimi čekale da se otvori varšavska crkva sv. Križa. Ljepotu kojom su obilovali ti trenutci pokore Zofia će, uzevši kao franjevačka trećoredica ime Angela, ponovno pronaći u društvu udovica i sirota koje je s ulica sklanjala u iznajmljeni kućerak. No majku Angelu, kako su je zato prozvali, nije moglo zadovoljiti tek udruživanje njezinih sljedbenica. Progon ruskih vlasti koji su novoutemeljene sestre felicijanke prihvatile poradi njegovanja ranjenih pobunjenika ljepotu je njihova poslanja izbijelio od sebeljublja i pozlatio mudrošću. Za nju felicijanska utemeljiteljica svjedoči anđeoskim geslom: »Svete su žudnje poput krila što dušu uzdižu u nebo.«
