»Pišeš kao anđeo«, pohvalit će profesor učenika za prostodušan rukopis, čitatelj književnika za nadahnut roman, direktor »copywritera« za duhovitu reklamu, a okultist sljedbenika za spiritistički raport. Pismo pak svjedoči da anđeli čovjeku rijetko ispisuju pohvale. Anđeoska pismenost nije, naime, tajna: kao što Sotona navodi knjigu psalama, tako i Gabriel tumači »Knjigu istine«, a anđeo Otkrivenja naviješta »evanđelje vječno«. No »sluge Gospodnje« katkada i »naredbe Gospodnje« vrše – pismeno. Nije riječ tek o slatkim knjigama koje dusi dostavljaju Ezekielu i Ivanu ni o utješnim riječima koje diktiraju Zahariji i Danielu. Ezekielovo viđenje anđeoskoga pisara daje naslutiti da upravo anđeli upisuju imena pobožnika u Jaganjčevu »knjigu spomenicu«. A ako su i »ploče Svjedočanstva« zapisane »prstom Božjim« ipak anđeoski sastavak, tada i u čovječjoj ruci što je napisom prestravila kralja Baltazara valja prepoznati – anđela.
Da je Baltazaru pismom od četiri riječi – »Mene, Mene, Tekel, Parsin« – Bog proglasio skoru propast, obijesnomu je babilonskomu kralju protumačio prorok Daniel. A baš je četirima slikarskim tumačenjima povoda njihova susreta baroknu riznicu obogatio umjetnik koji je i sam portretirao četvoricu kraljeva. Bartholomeus Strobel – rođenjem njemački protestant Bartholomäus, a životom poljski katolik Bartlomiej – na najraskošnijoj je od svojih »Baltazarovih gozba« sjedinio sve osobitosti ostalih ulja na drvu iste tematike: kraljevu stravu, strah sustolnika i prorokovu neustrašivost.
No u duhu izdišućega sjevernoga manirizma arhaičnu je kompoziciju čuvstvenoga preobilja cizelirao zapažljivim oznakama vlastitoga doba i zaštitnim znacima umjetničke prošlosti. Tako je anđeoska ruka koja kralju iznosi presudu podsjetnik na ruku Michelangelova Oca. Ali oblak iz kojega ona iskrsava ne nalikuje »slavi Gospodnjoj«; to je kovitlac.
Kada je oblak rata 1625. u Genovu nanio tisuće djece i staraca izbjeglih pred francuskom vojskom, iz kovitlaca je iskrsnula i ruka posve anđeoska: ruka Virginnije Çentrione. Plemkinja koja će 1651. zakratko nadživjeti šleskoga slikara tada je, naime, otvorila sklonište za siromašne i okužene izbjeglice, nastojeći istom sjediniti raspršene obitelji i posvetiti divlje brakove. No tek kada je pod prozorom začula vapaj jedne sirote, sveta je Diva Bracelli shvatila da joj je Bog konačno naznačio smisao njezina udovištva nakon prisilne udaje za kockara. Iz novoga utočišta na brdu zvanu Kalvarija, gdje je udomila još četrdesetak djevojaka, poniknut će nova duhovna obitelj – sestre Gospe od Utočišta, »brinjolinke« – ali i nova duhovnost: cijeljenje siromaštva ne tek njegom i milostinjom, nego i obrazovanjem. »Ne dopustiti da sjećanje, razum i volja služe ikomu doli Bogu« – to je svrha pismenosti. I ljudske i anđeoske.
