»Pobožan kao anđeo«, veli prostodušna pohvala često baš za onoga čija je licemjerna pobožnost bliska tek palim anđelima. Umjesto da dopusti da ga pobožnost pobožanstveni – pa stoga i uljudi – takav se »po samozvanu bogoštovlju« sam kuša obogotvoriti sve dok se od svoje uzvišenosti više ne umije uniziti do čovjeka. A i Pismo uči da anđeoske pobožnosti nema bez anđeolike poniznosti. Iako je, naime, Pavao prvi upozorio kršćane da se klone onih što uživaju »u poniznosti i štovanju anđela«, još je psalmist što pjeva »pred licem anđela« svojoj pohvali Bogu pridružio samo one anđele koji izvršuju »naredbe njegove«. Pa i sam Krist u prispodobi kao da oslikava žalost anđelâ nad slugom koji na izmoljeno milosrđe odgovara neumoljivošću spram bližnjega. Pravi je učitelj pobožnosti stoga anđeo Božji koji na jecaje ponovno prognane Hagare nad nevoljom sina Jišmaela odvraća pozivom: »Diži dječaka i utješi ga!«
Šest redaka koji opisuju pustinjski prizor s Hagarom i Jišmaelom bilo je izvorom nebrojenih slikarskih zamka kojima je uspio umaći tek jedan – Hrvat. Federiko Benković za razliku od baroknih talijanskih suvremenika ispravno je shvatio da žeđu izmoreni trinaestogodišnjak ne može biti golo dojenče koje bi trebalo mlijeko svoje razgaljene majke. No nezemaljski sraz svjetla i sjene sred kojega je »posljednji Schiavone« po prepoznatljivoj dijagonali rasporedio likove blijede i izdužene od zanosa svjedoči da je – nadmašivši i kasnije takmace – naslutio da se drugi Hagarin susret s anđelom tek prividno odigrao na zemlji. Čak i da se posve približi Benkovićevu »tragičnomu nokturnu«, promatrač će, naime, teško na krupnim Hagarinim očima nazrijeti zjenice, a anđelove su oči zjenice same. To nebesko viđenje Sarinoj robinji otvara oči ne za neopipljivoga Boga, nego za njegovu pomoć u obliku – studenca.
»Božja pomoć« – tako glasi prijevod imena Devasahajam koje je po svojem obraćenju na kršćanstvo odabrao dvorjanin indijskoga kralja Nilakandan Pillai. Potajnomu krštenju prvoga indijskoga kanoniziranoga laika, koji je mučeničku krunu stekao malo prije nego što je 1753. izdahnuo slikar Benković, kumovao je prijatelj što je u nevoljama koje je Indijac pripisivao neuspjeloj pobožnosti hinduskim bogovima prepoznao priliku da ga utješi Božjom riječju. No živa voda evanđeoskoga studenca nije u pobožnom srcu ustajala. Iako i sam sin brahminskoga svećenika, Pillai je počeo sjedati za stol s »nedodirljivima« iz nižih kasta, ali i prosvjedovati protiv nepravedne društvene raslojenosti. Pa i kada su ga osuđena na smrt na sedam mjeseci privezali za drvo, krijepljen postom i molitvom tješio je svoje posjetitelje. Anđeoska je pobožnost tek ona koja progonitelju čovjeka veli što i Devasahajam: »Počni od mene.«
